Inače se ne bavimo ovim stvarima, inače bi ovu kolumnu izignorisali, ali smo pročitali toliko nelogičnosti, toliko mržnje lijepo upakovane, toliko dvoličnih stvari u jednom tekstu da smo jednostavno morali da podijelimo sa vama.
Spominje se ubistvo Denisa Mrnjavca kao ubistvo sa nacionalnom pozadinom pritom Denisa nazivajući Hrvatom, onda kako se u Sarajevu uz ćevape ne može naručiti čašica vina jer je Sarajevo striktno muslimanski grad (a ne jer to jednostavno ne ide), i ostalo.
Baš nas je bocnula kolumna da smo je poželjeli podijeliti sa vama, jer nam je ovakav govor jednog fratra nemoguće spojiti sa Sarajevom. Jedan fratar ne smije ispoljiti ovoliko mržnje u jednom tekstu. Ne znamo kada je napisana kolumna, ne znamo ništa o fra Mariju Knezoviću, ali znamo kada nam nešto zasmeta.
Kolumnu objavljenu na Fratar.net portalu prenosimo u cjelosti i bez izmjena:
Sarajevo je grad ljubavi i tolerancije
Dugo i na široko se provlači teza kako je Sarajevo miroljubiv grad, pun razumijevanja različitosti, multietičan i dobroćudan. Ima mnogo onih koji su „popili“ tu priču. Stječe se dojam, na temelju tih priča, kako vas odmah na ulasku u grad, bilo sa strane Hadžića, Vogošće ili Pala čekaju razdragane Sarajlije koje vas grle ne pitajući vas ni za naciju ni za vjeru. Lijepo te grle u okruženju zeleno obojenih rasvjetnih stupova, koji su upravo takvi zbog naglašavanja vjerske pripadnosti, kao i islamskoj kulturi prilagođenih kioska za tisak. Sam ulazak u taj grad, prolazniku koji ima oči, jasno je da je nad njim izvršena strašna srpska agresija i da je taj narod patio, ali je očito de je naknadno izvršena kulturna i arhitektonska agresija u nasilnoj preinaci natpisa ulica na zeleno, brojnih zgrada izgrađenih u sred parkova s istočnjačkim štihom itd.
Uza sve to, mora se priznati da iz toga grada znaju odašiljati „spin“ poruke o multietičnosti. Tako su za gradonačelnika instalirali Hrvata, ali po volji i ukusu Bošnjaka, Ivu Komšića. Onda je taj Ivo, vjerojatno bez dopuštenja Bošnjaka, jer što se on ima pitati, potaknuo dodjelu priznanja počasnoga građanina Sarajeva Milanu Bandiću, zagrebačkomu gradonačelniku. Potom su skupštinari tu ideju uredno izglasali i počast dodijeli Bandiću. Međutim kada je Bandić progovorio ono što Sarajevo ne želi, ili nije sposobno čuti, tu počast su mu oduzeli. Zaključak je jasan. Ako želiš u Sarajevo ili išta dobiti od Sarajeva, nemaš pravo misliti, a kamoli govoriti drugačije nego što oni misle i govore. To je ta sarajevska priča u kojoj u tramvaju ubijaju mladića Denisa Mrnjavca zbog toga što je Hrvat, u kojoj se često pišu pogrdni natpisi na crkvama i crkvenim ustanovama, u kojoj se časnim sestrama sramotno dobacuje po tržnicama itd. Naravno, ovdje ne želim govoriti o mnogima koji su zbilja dobronamjerni i pristojni građani Sarajeva, ali na žalost takvi su zasjenjeni ovakvima koji u ime slobode čine ideološko nasilje.
Usto Sarajevo je grad u kojemu ne može za nogometnoga trenera doći Srbin Ljupko Petrović i u kojemu se pali zastava hrvatskoga naroda na stadionima. Sarajevo je grad u kojemu Nermin Nikšić izjavljuje da su Hrvati iz Posušja, Ljubuškoga, Gruda i Širokoga Brijega banda s kojom se treba obračunati. Sve je to Sarajevo i uzaludno se truditi sveprisutnoj dodvorici Emiru Hadžihafizbegoviću u spašavanju obraza grada koji se često lažno predstavlja. No, unatoč tomu Milan Bandić je išao u taj grad. Čovjek ne zna što bi na taj njegov čin rekao osim da zaključi da je Bandić svetac ili naivac? No, čini mi se da sveci nisu bili populisti! A proslavljeni nogometni trener Ćiro Blažević, koji sada odigrava nižerazredne utakmice po seoskim ledinama, uklapa se u tu priču u kojoj su po načelu dubrovačke diplomacije svi sa svima u Sarajevu dobri, ali nitko s nikim nije iskren.
Osobno volim doći u Sarajevo i susresti drage mi ljude koji žive stvarnost daleko od ove farse i lijepo umotane priče. Volim doći u taj grad, prošetati njime, pojesti ćevape i čuti istodobno zvuk zvona katedrale, pravoslavne crkve i poziv na molitvu imama s džamije. Sve to volim, al ne volim kada uz ćevape ili drugo jelo, u nekim ugostiteljskim objektima, u nedostatku poštivanja običaja drugih, ne mogu naručiti čašicu vina ili pivo, nego samo kiselo mlijeko. To je ta multietična sredina koju, na žalost, u mnogočemu obilježava jednoumlje. Tu ni Valter koji brani Sarajevo teško može biti od pomoći!