Samo u Sarajevu je tokom 19. stoljeća postojalo preko 150 javnih česmi. Svaka mahala i džamija imala je svoju česmu napravljenu od kamena sa ornamentalnim i figuralnim reljefima.
Voda je u starija vremena dovođena s okolnih planina, a Sarajlije su govorile: „Poslije lijepa jela, slatko se napij bistre i hladne vode sa česme.“
Česme su uvijek bile spomenik duhovnog naslijeđa, a uz to i mjesto susreta, razgovora, prijateljstva i nerijetko rađanja prvih ljubavi.
Uvakufljavanje, ostavljanje iza sebe nečega što će ljudima služiti kao trajno dobro, tradicija je koja je imala presudan uticaj na razvoj Sarajeva.
Pored vjerskih objekata, mostova, škola, javnih kuhinja dobri ljudi su često znali finansirati i izgradnju javnih česmi, kako bi vodom napojili žedne i tako zaradili sevap (učinili dobro djelo).
Upravo se na kamenom zidu uz Begovu džamiju nalazi jedna takva česma, a legenda kaže da će se putnik koji se sa nje napije vode sigurno nekad vratiti u Sarajevo.
U periodu ljetnih vrućina, često se stvori red, što turista, što domaćih šetača, koji žeđ gase upravo ovdje. Dok se osvježavaju, i ne slute da su možda, upravo oni ti koji će potvrditi ovu legendu.
Kroz stihove svoje pjesme i Safet Isović je otpjevao legendu najpoznatije sarajevske česme:
„Mislio sam da ostanem
samo dan il’ dva
al’ mi prođe u Saraj’vu
mladost moja sva.
Ko se jednom napije
vode sa Baščarsije
nikad vise iz Saraj’va
taj otići ne umije“.