Ima večeri kad mi propadnu svi planovi. Oni koje sam zvao da sa njima prelomim riječ imahu druge dogovore, a oni sa kojima nešto kao i dogovorih, naše planove u zadnji čas otkazahu i nestaše, pa se takvih večeri obučem kako priliči muškarcu, zakopčam do grla crvenu košulju, ogrnem je sakoom i kaputom, ušuškam se u karirani šal, nazujem one jedne ozbiljne cipele koje imam i spustim se u šeher Sarajevo kao da sam na Bajram pošao.
Prođem polahko kraj Ferhadija džamije, zavrtim znak na mjestu sretanja kultura, pa lahkim korakom stanem na kaldrmu i pravo krenem u pekaru Imaret. Od dječačkih dana, kada sam na pendžeru Imareta uzimao vrele kifle od skupljenog džeparca, pa do danas kada ih uzimam od vlastita rada, taj mi se ćejf promijenio nije. I koga god bih u Saraj’vu dočekivao, koga bih god gdje vodio i grad mu pokazivao, svratio bih ga u Imaret, uzeo malih kifli za ponijeti, pa u šetnju čaršijom i tabirenje priče. Kada se pak u grad oturim sam, kada su mi jedino društvo misli i osjećaj samoće, kifle su mi tad vala i slađe, i nema tog jela ni tog restorana, da mi može zamijeniti Imaret kiflu.
I dok niz Čaršiju grijem prste na papirnoj vreći, držim oči na jutrima što trebaju doći i mislim se o dunjaluku. Ispratio sam u svijet dovoljno prijatelja da se ponekad čudim kako se srce do sad nije raspuklo. Ispratio ih toliko da su sve češće noći kad nemam s kim ni kahvu popiti, s kim život prebirati i od srca se nasmijati. Negdje su gore, u Minhenima, Frankfurtima, Gracevima i Štokholmima, žive svoje nove živote, i oni sjetni i daleki, ali puni inata i odlučni do kosti da sagrade sebi životni put.
Lupkaju cipele o pločnik Ferhadije, a zatim neprimijetno pređu u Titovu i lupkaju malo manje i umire hod. Kraj Kamernog i Svjetlosti do Vučka i Bajbuka, preko Festina mosta pa pred Akademiju, zastanem na mostu i uzmem telefon. Čudo moderne tehnologije iskoristim za jedinu korisnu stvar koju u tom času mogu da vidim: upalim kameru, uperim objektiv prema Skenderiji niz rijeku i snimim kratki video mom prijatelju na drugom kraju dunjaluka. Velim mu da sam dobro, da ga selame moji i da mu žele dobar i ispravan put. Pričam mu dokle je knjiga, kako mi se ovih dana zaturaju priče i kako ni sam nekad ne znam kuda bih s nogama. Snimim, pa nastavim dalje obalom Maka, preko Skenderije, stazom pored rijeke, polahko i tiho do Vrbanja mosta. Spomenem pogurene glave Olgu i Suadu, krišom proučim fatihu i krenem onim starim stazama djetinjstva: Vilsonovim.
Tu mi se redovno vrate slike minulih ljubavi, prvih simpatija i vožnji biciklom. Tu sjednem na klupu i izvučem iz džepa cigaretu. Nisam nikad bio od strasnih pušača, ali mi se tu i tamo, naješće u samoći i vedrim noćima, probudi želja da oćejfim jednu. Zapalim, osluškujem. Ne mislim ni o čemu, ništa ne planiram. Pratim kako teče voda, pratim kako prolaze auta i ljudi, i učim se da svakom opraštam sve. Težak je čovjek što i sitnice doživljava srcem. Njemu je sve lično i sve ga zaboli.
Cigareta dogori, a moj put nastavi ispod krošnji stabala, do lijepe česme na Socijalnom, do još jednog mosta i inat zgrade Elektroprivrede. Na parkingu s druge strane ceste sjedam za volan i uz Kemine note vozim uz svoje Pofaliće kući.
Gdje god da su moji prijatelji večeras, pomislim, čijim god jezicima da govore, kojim god da valutama plaćaju piće, neka su mi pozdravljeni, i neka im vjetar donese miris Sarajeva i malih i toplih Imaret kifli.