Pjegava,
Pišem ti kao i svakog jutra prije ovog, sa prvim mislima otvorena oka, u zoru, kada se sve u meni taloži, kada se trunje života primiri, pa sa dna srca mogu da ga pokupim i prije sabaha stavim na list.
Umro je neku noć Tarika Đođića babo, saznah u ovoj minuloj noći, saznah i dušu isplakah u jednome času. Poteklo iz mene kao iz potoka gdje Bosna izvire put, pa mi sve kapa po koljenima i po hastalu, ruka mi drhti, nadulo mi se u grudima kao da je neko moj pustio dušu. Ja tog insana nikad upoznao nisam, nikad mu vidio lik osim na slikama. Jedino sam čitao o rahmetli Mehmedu u pričama Tarikovim. Čitao o Mehmedu i njegovoj Rabija hanumi, koja je preselila ni godina nema, pa veli Tarik za rahmetli babu – “nije izduro bez svoje Rabije… i kad bi o njoj govorio, ono rahmetli rijetko izgovarao, kao da nikad ni umrla nije”. Čitao sam o kući njegovoj Prnjavorskoj, čitao o njegovu putu života, o djeci koju je podigao, o unučetu, o poštenju i ljubavi na njegovom pragu. O Rabiji čitavu jednu knjigu čitao, nosio je ljetos kad smo na more išli, sa njom drugovao i njoj se jadao. Meščini čitav jedan život proživio s njima.
I sjedim evo jutros sa tim mislima u ordinaciji i čekam da mi brat injekciju primi. Ko malo je i on počeo da hoda, ali ukriv’o na lijevu stranu, ko da ga nešto golemo tegli na bok. Ne fali mu osmijeha, rahat je on vazda kada je sa mnom, ali ga strah nekakav uhvatio u njegovom mraku, pa ne zna ni sam kuda bi i kako. Dosta mu što ne vidi, pa sad i ovo. Veli u neka doba: “svaka će ti muka na mene”. Ali se nasmije, i opet lagano namjeri dalje. Nema njemu izderka, jači je nebrojeno od brata svog.
A ja sam ti u nekakvom bunilu vozio do ovog mjesta. Svako mi malo suza tekla niz obraz, svako malo drhtala ruka, i sve mi u glavi Tarikov babo, i poneka sitna misao o tebi. Bože dragi, pomislim, koliko malo insanu treba, da ga zaboli duša, da se prolomi i prospe sve iz nje, da se odriješi stega u očima i da sine pred njega život u golemoj vodi. Koliko malo čovjeku treba, da voli, da suosjeća, neko da mu fali, nekoga da iz čiste ljubavi poštuje i cijeni..
Takav je, veli mi jutros babo uz kafu, dunjalučki život. Znaš šta si imao tek kad više nemaš, i jedino bol umiješ da do kraja razaznaš.
Neka je rahmet Tarikovom babi i majci Tarikovoj, i neka se sretnu, Božijom voljom, na najljepšem mjestu boljega svijeta. Oni koji ostaju da žive iza njih, neka ih uzmu za životni primjer, i neka vole i čuvaju kako su čuvali oni.
Ako ovo pismo do tebe dođe, neka te zatekne u dobru, i neka ti se pokoja Tarikova priča nađe među prstima idućih dana. Znam da njegove knjige imaš na stolu, i znam da će ti biti životu bliske.
Do idućeg pisma,
A.
23/01/20