– Boli me noga. Jedva hodam. Hoćete li mi pomoći samo da mi
stolicu iznesete ispred, a dalje ću sama? Molim Vas, sama bih
ja ali imam ove kese još – govorila je starija gospođa ljudima
oko sebe.
– Molim Vas!
– U redu je gospođo nema nikakvih problema pomoći ćemo Vam –
stigao je odgovor od jedne djevojke.
Cijelim putem kojim sam se vozio gospođa je govorila kako je noga boli. Žalila se i na bolove u leđima, pričala o doktorima, o svom životu. Dođe tako vrijeme i mjesto kad se čovjek mora nekome izjadati, izbaciti iz sebe sve mučnine. Najbolje je to uraditi izgleda pred nekim nepoznatim koji će zaboraviti na tuđu muku čim ga vlastita počne moriti.
Gospođa se lagano pripremala da ustane sa silnim kesama jer se približavala njena stanica. Ponavljala je o bolovima u nozi i zahvaljivala za pomoć oko stolice. Trolejbus je stao, gospođa polako izađe. Djevojka koja je odgovorila na pomoć uzela je stolicu i spustila je na trotoar. Kad je gospođa stavila kese na trotoar pala je. Okupilo se svijeta da joj pomogne ustati. Trolejbus još nije krenuo. Iz zadnjeg dijela trolejbusa jedan stariji, neću reći gospodin, je prišao do srednjih vrata, pogledao vani gospođu kojoj su sad pomagali da ustane i rekao:
– Stolica, jeb’la je stolica.
– Boli je noga pa je pala – dodao sam – nije zbog stolice.
– Ja, ja, ja – ponavljao je praveći pri tom grimase koje ne
bih opisivao.
To što sam mu rekao da je pala zbog noge ništa u njemu nije promijenilo jer mi se čini da je ubijeđen u ono što čak nije ni vidio.
Ostali!?
Pih!