Mnogi bi se u ovo vrijeme paničarenja oko koronavirusa mogli prisjetiti kultnog jugoslavenskog filma Gorana Markovića iz 1982. godine.
Naravno, riječ je Varioli veri, mješavini horora i filma katastrofe, podžanru koji je ostao prilično zanemaren ne samo u jugoslavenskoj već i kinematografijama u regiji.
Iako je i tada došao s desetogodišnjim zakašnjenjem u odnosu na epidemiju velikih boginja koja je bivšu državu pogodila 1972. godine, kritičan odnos prema birokratima i kukavicama na vlasti, čini ga aktualnim i danas jer bolesti dolaze i odlaze, ali nesposobnost vlastodržaca u trenucima krize očito je neizlječiva.
Radnja filma prati hodočasnika zaraženog nepoznatom bolešću koji spletom okolnosti završava i umire u bolnici u kojoj se odvija najveći dio radnje.
Stvari se razvijaju presporo i do trenutka kada nadležni shvate o čemu je riječ, zaraza se već proširila, a bolest koju su svi smatrali iskorijenjenom iz sata u sat uzima sve više žrtava. Na kraju je bolest odnijela 40 života, a oboljelo je 184 ljudi.
Inspiracija iz stvarnosti i književnosti
Unatoč činjenici da je kritika bila primarno usmjerena na sporost i nesposobnost birokracije, najviše prozvanim osjećali su se članovi obitelji medicinskog osoblja stradalog u epidemiji koji su kritiku doživjeli kao bacanje negativnog svjetla na uspomene stradalnika jer likovi dr. Grujića i medicinske sestre Slavice (Rade Šerbedžija i Vladica Milosavljević) prikazani su kao promiskuitetni prostaci.
Iako je inspiracija za scenarij bila prava epidemija, tačnije, posljednja epidemija velikih boginja u Europi, Marković je ideju dobio puno ranije.
“Još kao student bio sam opsjednut idejom da ekraniziram Camusovu Kugu. Taj roman je ostavio snažan dojam na mene u mladosti. Kasnije, tijekom studija, shvatio sam da prava tema romana nije bolest, već moralni diskurs između pojedinca i ‘mračne sile'”.
“Kada sam 1968. doživio ulazak sovjetskih tenkova u Prag, što je ujedno značilo i potpuni gubitak iluzija o mogućnosti života u pravednom svijetu, odlučio sam snimiti film koji bi se na neki način suprotstavio toj mračnoj sili. Kuga mi je izgledala kao najbolji okvir za priču. Ali kako, iz razumljivih razloga, niko nije htio financirati takav film, a dogodila nam se epidemija Variole vere 1972. godine, shvatio sam kako je bolje da se bavim našom stvarnošću, a ne nekakvom literarnom“.
“Variola vera je apsolutno najteži projekt koji sam ikada snimio. Stalno je nešto stajalo na putu tom filmu. Pripremao sam ga mjesecima za snimanje u jednoj, a dva dana pred početak su nam dali drugu praznu bolnicu, koja nije bila ni nalik prvoj. ‘Uzmi ili ostavi’, bila je dilema. Ubrzo me je napustio scenograf, a samo snimanje se odigravalo u potpunoj oskudici. Radili smo po 14-16 sati dnevno. Bio sam potpuno iscrpljen, i fizički i moralno“, kazao je Marković.
Budući da je prošlom sistemu mnogo toga bilo obavijeno velom tajne, Marković je svoje razgovore s ljekarima tajno snimao, a oni su mu otkrivali što se zapravo događalo.
I baš kao što je to bio i slučaj s Camusom čija je Kuga alegorija o otpornom nacističkom režimu i Markovićev je film zapravo priča o bolesnom društvu.
Šta se stvarno dogodilo?
Što se prave epidemije tiče, sve je započelo 14. marta 1972. godine kada se u Prizrenu pojavila sumnja o povratku opasnog i gotovo zaboravljenog virusa velikih boginja.
Ta sumnja je kasnije potvrđena, a od 175 oboljelih, živote je izgubilo njih 35. Ovo je posljednja epidemija velikih boginja u Europi, a strah od bolesti Beograd je pretvorio u grad panike.
Postoje brojne teorije, ali službena je verzija da je sve započelo s Ibrahimom Hotijem s Kosova koji je virus donio iz Južnog Iraka. Prvo je zarazio svojih sedmero rođaka i četvero ljudi s kojima se susreo na tržnici, ali pravi su problemi počeli s Latifom Mumdžićem, učiteljem iz jednog sela kojeg je Hoti zarazio u autobusu.
Mumdžić je zarazio još 38 ljudi, ali ljekari su njegove simptome isprva pripisali alergijskoj reakciji na lijek. Tek nakon njegove smrti, simptomi ove bolesti pojavili su se kod njegovog brata i utvrđena je prava dijagnoza.
Profesor i epidemiolog, dr Zoran Radovanović o epidemiji je odlučio napisati knjigu, a za Politiku je izjavio i da je ova epidemija u isto vrijeme bila i veliki uspjeh, ali i mrlja sistemu koji nije na vrijeme pokrenuo mjere proglašenja epidemije.
Naime, embargo za davanje informacija o epidemiološkoj situaciji istekao je 25. marta i tek tada su građani doznali prave razmjere epidemije. To je pokrenula lavinu cijepljenja, a 18 miliona ljudi primilo je ili iznova primilo cjepivo protiv velikih boginja.
Ljudi su živjeli u strahu, izbjegavali jedni druge, a karantena u kojoj su smješteni oboljeli, zaobilazila se u širokom luku,
Sve je službeno okončano 30. aprila iste godine.
Bolest je danas iskorijenjena, ali velike boginje i danas su velika prijetnja jer jedno su od moćnijih bioloških oružja, piše Index.hr.