U kući Sajme Junuzović u mjestu Vitinica, općina Sapna, prije nekoliko dana, plakalo se iz sveg glasa. Plakala je Sajma, plakali su migranti iz Afganistana i Iraka, koje je ugostila u svojoj kući.
Suze su kod svih prisutnih počele teći nakon što je jedan od mladića izvadio majčinu sliku i pokazao je. Majku nije vidio godinama, a osjetio je toplinu doma, kod Sajme je osjetio majčinu nježnost, emocije su proradile…
Takve scene u kući ove nesebične žene su svakodnevnica. Iako živi sama, jer su joj muž i troje djece rasuti po bijelom svijetu, Sajma bez imalo suzdržavanja otvara vrata brojnim migrantima koji preko Srbije dolaze u našu zemlju.
Među prvima koje sretnu kada dođu u BiH su Sajma i njene komšije u ovom mjestu na istočnoj granici BiH. Raširenih ruku gotovo svakodnevno dočekuju gladne, promrzle, umorne… nesretnike koji se naše države nerijetko domognu i plivajući preko Drine. Neki, kako nam pričaju, nažalost, krenu sa srbijanske, ali ne dođu na bosansku stranu, voda ih odnese.
“Puno sam emotivna za mojom djecom koja žive daleko. Kako god je meni teško, tako je svakoj toj majci žao njene djece, kada vidim migrante, stavim se u položaj njihovih roditelja. Puno njih dođe i pokazuje mi slike svojih majki, poljube me u ruku ili čelo…, zamisle da sam njihova majka. Plaču oni, plačem ja…”, kazala je Sajma Junuzović u razgovoru za Radiosarajevo.ba.
Ova skromna žena velikog srca kaže nam da se ni malo ne boji neznance pustiti u svoj dom. Daje im sve što može, nahrani ih, da im i odjeću svoje djece, ustupi im kupatilo da se okupaju… Kako kaže, problema nije nikada imala niti o tome razmišlja. Jednostavno, vodi se srcem, ne može okrenuti glavu na rijeku nesretnika koji gotovo svakodnevno marširaju pored njene kuće.
“Sve što je u mojoj moći, ja uradim. Nekad ih bude manje, nekad po nekoliko grupa dnevno prođe. Odemo u pekaru kupimo im da jedu, kupimo im veš da se presvuku, dam im kupatilo da koriste. Moja djeca kažu: “Mama, daj im sve naše, ako treba, još ćemo poslati”, kazala nam je Junuzović.
Na našu konstataciju da nije ni finansijski lako izdržati tolike izdatke, kaže da ni to nije problem, da se njoj vraća onoliko koliko daje.
O merhametluku ljudi ovog kraja priča nam i Islam Mehmedović, imam džemata Vitinica.
Kako kaže, zbog zakona i propisa, njegove džematlije ne smiju migrantima pomoći u prijevozu, dati im da prespavaju… ali ljudskost im ne dozvoljava da se ostanu nijemi kada vide dijete bosih nogu, kada vide da neko od njih ječi od bolova jer ga boli zub…
Kako nam priča efendija, migranti se posebno obraduju kada nakon hiljada i hiljada kilometara ugledaju njihovo mjesto.
“Mi smo na granici entiteta, pola mog džemata je u Federaciji, pola je u RS-u, graničimo sa mjestom Jusići, prvim povratničkim mjestom u RS. Granica sa Srbijom nam je udaljena pet-šest minuta vožnje autom, tako da je naše mjesto prvo na koje migranti naiđu kada uđu u Bosnu i Hercegovinu. Oni su uglavnom muslimani i prvo što primjete je kada pređu granicu i dio RS-a su naše munare, tako da olaze u dvorišta džamija i traže pomoć. Zatičemo ih izmorene, gladne, mokre…”, priča nam ef. Mehmedović.
Kako kaže, migranti od njihovog mjesta do Tuzle imaju još 50-ak kilometara, pa se uglavnom i ne zadržavaju dugo. Ali u kratkom vremenu tokom kojeg u ovom pitomom mjestu na putu od Zvornika ka sjeveru, budu toplo primljeni.
„Narod je navikao, vrlo su humani, pomažu im, nahrane ih, daju im odjeću i obuću, kupe im nešto u marketima. Izdvojio bih Sajmu Junuzović, ona je stvarno humana i hrabra žena, dešavalo se da ih okupi navečer u 10, 11 sati. Ipak, to je žena koja živi sama, muž joj je u Hravatskoj, djeca u Austriji, ali ona njih pusti u kuću, da im da koriste kupatilo… Ona je moja prva komšinica, tako da supruga i ja često uskačemo u pomoć“, priča nam ef. Mehmedović.
Upitan kako mještani komuniciraju s migrantima, s obzirom na jezičke barijere, kaže da on pomaže sa engleskim, koji pak migranti često ne znaju. Uostalom, kaže da se vrlo dobro razumiju iako ne govore iste jezike. Prepričava nam emotivnu situaciju s početka ove priče.
“Komuniciramo srcem i dušom, kao da se znamo 100 godina. Evo neki dan smo svi plakali, kada je jedan momak u Sajminoj kući, nakon što su se ugrijali, nahranili, napili, presvukli… pokazao majčinu sliku. Kazao nam je da njegov egzodus traje četiri godine, da je od tada nije vidio i onda je počeo da Sajmi ljubi ruke, noge… Svi smo počeli da plačemo. To su ljudi sa dušom, srcem… “zaključuje efendija Mehmedović, ponosan na svoje džematlije koji nesebično pružaju pomoć nesretnicima koji se na putu očajnika zadese u njihovoj Vitinici.
Osim što pomažu u svom mjestu, dva puta su organizirali i prikupljanje pomoći za migrante koji borave na autobuskoj stanici u Tuzli.