Godišnje osam miliona tona plastike završava u okeanima. Prizori kućnog otpada koji pluta u ogromnim nakupinama smeća na otvorenom moru ili je zapleten oko kitova i ptica pretvorili su zagađenje plastikom u jedno od najpopularnijih ekoloških pitanja na svijetu.
Međutim već desetak godina najveće pitanje među naučnicima koji proučavaju morsku plastiku nije zašto je plastika u okeanima tako obilna, nego zašto nije. Ono što oni mogu vidjeti i izmjeriti, plutajuće smeće i plastični otpad na plažama, predstavlja samo mali dio ukupne količine plastike koja završava u moru, za The Guardian piše Stephen Buranyi.
Šta je sa preostalih 99 posto plastike u okeanima? Nedavno se počeo nazirati uznemirujući odgovor, kaže Erik Van Sebille, okeanograf sa Sveučilišta Utrecht u Nizozemskoj. “Ono što obično vidimo kako se akumulira na morskoj površini je manje od vrha ledenog brijega, možda pola posto ukupne količine“, kaže.
Međutim, dodaje Van Sebille, u stvarnosti karte okeana prestaju na površini, a nedostaju pouzdani podaci o tome koliko je plastike na kojoj lokaciji. Postaje očito da plastika u velikim količinama završava u dubljim dijelovima okeana, ukopana u sediment na morskom dnu i raspršena poput oblaka prašine u dubinama.
Možda je najstrašnije, kaže Helge Niemann, biogeohemičarka s Nizozemskog kraljevskog instituta za istraživanje mora, to što se plastika može raspasti na toliko male dijelove da ih se jedva može detektirati. U tom trenutku, kaže Niemann za The Guardian, “plastika postaje više hemikalija otopljena u vodi nego što pluta u njoj”.
U posljednje dvije godine, znanstvenici s Monterey Bay Aquarium Research Institutea koriste prilagođene podmornice na daljinsko upravljanje kako bi uzimali uzorke gotovo nevidljive plastike koja pluta duboko ispod površine. “Samo zato što je ne možemo vidjeti ne znači da ona nije tamo”, kaže Anela Choy, profesorica okeanografije sa Sveučilišta Kalifornija u San Diegu, te vodeća istraživačica na projektu. Ispod onoga što ona naziva površinom kože oceana podmornice pažljivo filtriraju morsku vodu i stvaraju sliku o tome što je u njoj.
Zapanjujuće otkriće
Njena ekipa otkrila je da se na dubini od 200 metara u svakoj litri vode nalazi gotovo 15 komada plastike, slično količini koja se nalazi na površini u takozvanom zakrpama smeća. Plastika se nalazila i u uzorcima koje su podmornice uzimale i na maksimalnoj dubini od 1000 metara. Ali to je tek početak potrage. “Nakon dvije do tri godine rada, imamo samo jedan set uzoraka jednog dijela svjetskih okeana”, kaže Choy za The Guardian.
Rad ove skupine znanstvenika među prvima je prebrojao točnu količinu plastike ispod površine okeana te pokazao da plastičnog otpada ima u izobilju i u većim dubinama. Znanstvenici su godinama spekulirali o tome. Richard Thomson, okeanolog koji je 2004. godine prvi skovao izraz “mikroplastika” kako bi opisao teško zamjetne dijelove duljine ispod dva milimetra, sugerirao je da se velike količine mogu pronaći u dubini okeana i na morskom dnu.
U radu skupine koju predvodi Van Sebille iz 2017. godine, nastavlja Buranyi, na temelju količine plastike koja dolazi u okean i potencijalnih načina na koje može potonuti, predviđa se da je od 1950. ispod površine završilo 196 miliona tona plastike.
Sljedeći su koraci pokazati odakle dolazi plastika i utvrditi kako se s površine, gdje ju je relativno lako pronaći i pratiti, kreće prema dubinama. Konvencionalno je mišljenje da je vrlo teško pratiti okeansku mikroplastiku do njenog izvora. Međutim, čak i vrlo mali komadići plastike ne moraju izgledati isto. Istražujući kako se lasersko svjetlo raspršuje kad udari u različite komadiće plastike, istraživači mogu stvoriti svojevrstan otisak prsta.