The New York Times je 24. februara 1958. godine, pod naslovom ‘Kubanski pobunjenici oteli Fangia’, objavio vijest Associated Pressa:
“Havana – Juan Manuel Fangio je 23. februara u 20.55 otet iz hotela u centru grada. Kubanski pobunjenici ušli su u lobi hotela i dok je jedan od njih pazio ulaz drugi je prislonio oružje u leđa poznatog argentinskog vozača F1 kojeg je potom pitao da se predstavi.
Nakon što je Fangio potvrdio svoj identitet, otmičar mu je, pomalo drhtavim glasom, naredio da pođe s njim u automobil koji je čekao pred vratima… Petostruki svjetski prvak se upravo vratio sa staze Malecon gdje je sa svojim Maseratijem osvojio prvo startno mjesto u kvalifikacijama…
Automobilski sport je pun fantastičnih priča i anegdota, ali ovo je bila možda i najbizarnija. Te 1958. godine, vozila se druga Velika nagrada Kube. Kubanski diktator Fulgencio Batista i njegov već klimavi režim tražili su način da se svijetu predstave u pozitivnom svjetlu.
Auto-utrka najvećih svjetskih imena po bulevarima Havane bio je izvrstan način da se Kuba pomene i van političkih rubrika u medijima. To su još bile godine kada su organizatori plaćali startarine takmičarima, a Batista, iako je kubanski narod gladovao, nije imao problema s novcem zbog veza s američkom mafijom.
Kako se obično kaže da “novac nema mirisa”, ni trkače nije bilo teško nagovoriti da dođu na Kubu. Osim izdašnih startarina tu je bio i sjaj show-businessa i brojnih casina, a februarska utrka u Havani ugodno je ispunjavala veliku prazninu u kalendaru F1 između VN Argentine 19. januara i VN Monaka koja se vozila tek 18. maja.
Osim Fangia (pobjednik trke iz 1957.), na startu su od velikih imena bili i Britanac Stirling Moss, Amerikanci Caroll Shelby i Harry Schell, Ferrarijev Eugenio Castelloti, te markiz Alfonso de Portago.
Vratimo se bizarnoj otmici Fangia. “Operacija” je prošla vrlo elegantno. Nakon što je Fangio potvrdio svoj identitet, otmičari, članovi Castroovog pokreta M-26-7 (Movimiento 26 de Julio), objasnili su mu da ga vode u “izolaciju” samo do kraja utrke kako bi skrenuli pažnju svijeta na tragičnu situaciji u zemlji.
Juan-Manuel Fangio je bio najneobičnija “žrtva” otmice u historiji. Najprije je davao savjete nervoznom vozaču Ramblera u kojem su ga otmičari vozili, a u pritvoru ga je čekala nova “obaveza”.
Naime, vlasnica kuće na periferiji gdje je bio “zatočen” nije dala otmičarima da ga odvedu u sobu prije nego što pokloni autogram za njezinog sina.
Nakon što se požalio da je gladan, Fangio je pojeo je kajganu s otmičarima, a sljedeći dan su zajedno slušali izvještaj s utrke na radiju. Navečer je oslobođen, uz izvinjenje zbog “prisilnog odvođenja”, Fangio je izrazio otvorene simpatije za otmičare. Odbio je da pomogne pri njihovoj identifikaciji i izjavio kako se nada da je otmica postigla politički cilj.
Utrka nije imala tako sretan epilog. Nakon samo 15 minuta lokalni trkač Arming Garcia Cifuentes je uletio u publiku i okončao živote osam gledalaca, ranio 32, pa je utrka zaustavljena. Duboko religiozni Fangio je to vidio kao božji znak i cijelog života ostao zahvalan otmičarima što nije vozio, jer je vjerovao da bi on bio taj nesretnik koji bi na savjesti nosio nastradale gledaoce.
Fidel Castro ga je pozvao kao državnog gosta 1981. godine nakon čega je Fangio izjavio: “Ispunila su mi se dva sna, da se vratim na Kubu i upoznam Fidela Castra”. Kada je 1994. obnovljen hotel Lincoln iz kojeg je Fangio otet, njegova tadašnja soba 810 dobila je zid ispunjen fotografijama i novinskim isječcima o otmici.
Po bizarnom događaju je argentinski redatelj Alberto Lecchi snimio 1999. godine igrani film ‘Operación Fangio’. Ovu akcijsku komediju finansirao je sam Castro ali su kritike i zarada u bioskopima bili katastrofalni.