Šutim i gledam.Sarajevo se meškolji kao beba u kolijevci punoj sunčevih pramenova što padaju s ramena Trebevića. Smiješi se nestašno i tek probuđeno gleda na vrhove sarajevskih ljepotica. Svaka u svojim vrhovima čuva priču za njega. Pred sumrak one mu lahorom vjetra šapuću najljepše bajke.
Dali su mu ime Sarajevo. Dvorac iz snova. Bistra i mirna rijeka Miljacka, pa malo dalje Bosna, polje između njih ušuškano planinama, vrtovi, bašče, aleje, šadrvani, visoka stabla, pitke vode, svega u izobilju za život. A ime mu djetinje. Zato ga svako zavoli na prvi pogled. Kolijevka mu na vrhu Vratnika. Hitro krene niz Jekovac putem Kovača, prema Saračima, gleda bosanske kuće sa pendžerima, avlijama. Po sokacima trče i igraju se djeca. Mahale se uzmirisale beharom.
Bistrik, Soukbunar, Sedrenik, Bjelave, Vrbanjuša, kao da se takmiče. Kaldrma po ulicama ko raznizana ogrlica. Čarobni sjaj Baščaršije mami ga. Čuje zveket čekića, lupkaju, cupkaju ruke zanatlija kao da se djeca igraju. Zaviri u zanatske radnje. Sve jedna uz drugu nanizane kao u snu. Redom mu se srce opija ljepotom koju poput umjetnika ostavlja trag vještih ruku. Cakle se ibrici, ćupovi, sahani, tepsije, findžani, džezve, lule, đerdani, sablje, prstenovi, bakarni lončići.
Čini mu se da vidi i Aladinovu čarobnu lampu. Na česmi Sebilja djeca se polijevaju kapima hladne vode, umivaju lice. Njemu oči rastu uz sve što vidi. Samo što se nađe na ulici, omami ga miris ćevapa, pita.
Dječak stoji ispred Begove džamije. Pogled mu poleti ka visini minareta i kruži kazaljkama Sahat-kule. Sve zajedno je očaravajuće. Ezan odjeknu s minareta kao glas čovjeka s neba. Onda odjednom sa svih minara teku ezani. Sluša. Čuje milozvučan odjek zvona sa Katedrale, pa ubrzo zvona sa Pravoslavne crkve. Svečano odjekuje sarajevska dolina. Sat vremena jednako otkucava za sve.
Raste Sarajevo i o njegovoj ljepoti se nose priče nadaleko. Kako se ašikovalo, sevdisalo,kako su konji vukli tramvaj, kako se Sarajevo branilo ljubavlju, srcima heroja. Priča se da su na Miljacki nicali mostovi k’o od šale. Ali ni jedna priča ne može ponijeti svu ljepotu Sarajeva. Sarajevski duh. Nema na svijetu slična dvorca gdje se svi poštuju i vole. Nije ni čudo što ga zovu Sarajdunjaluka.
Neki oblak sjećanja nanese tamu nevremena koja zamuti snove mladića. Zapuhnu ga dah vatre, plamena, prolom bombi, granata, šapat kad su od ljubavi Sarajlija pokušavali iskovati mržnju, ali uzalud. Uvijek se Sarajevo kao feniks iz pepela preporađao novom snagom za nove pobjede.
Sarajevo dijete, koje jutro budi, pa tokom dana prerasta u mladića, a pred sumrak u starca, čuva i pazi zmaj koji iznad Tabije ima gnijezdo i zove se Zmajevac. Zmajevo gnijezdo. Zmaj nije ptica, nego zmaj koga niko nikad nije vidio, ali ne bi bez veze dio grada nosio takvo ime.
Tako je i sa Sarajevom: ne zna se kad je dijete, kad mladić, a kad starac.
Jer to je grad koji je sve odjednom kad zatreba.
Autor: Ilda Sipović