Natprosječno topao februar uljepšao je zimsko godišnje doba. Nema snijega, nema minusa ali realno, morat će ih biti.
Linija Jezero – Dobrinja. Poprilično pun trolejbus kao i uvijek kad je špica. Studenti se vraćaju s fakulteta, đaci iz škola, penzioneri od tko zna kuda, a tu su i žene sa velikim torbama i kesama u kojima se nalazi ono od čega žive, od danas do sutra.
Dosta je mladog svijeta, a djevojke dominiraju. Njima baš prija ovo sunce. Ne moraju još uvijek nositi debele jakne ili biti zakopčane do grla. Koriste svoju pojavu onako kako žele krijući da im imponuje što su primijećene.
Bilo je nekako i previše tiho za takvu gužvu. Mora da je do petka. Pomislih da su svi u nekom svom filmu sa svojim mislima i brigama. Zapravo i jesu. Većina gleda u mobitel, rade palčevi, manje ih je koji kimaju glavom u ritmu muzike koju slušaju preko slušalica, neki zakunjajunaslonjeni na staklo.
No, nešto uvijek poremeti neku stalnost, a obično poremeti ista stvar, na očigled pokvarena, nikad nije do vozača.
“SREDNJA VRATA! OTVORI SREDNJA! ALO BA! SREDNJA“, prolamala se riječ „vrata“ horski.
Pade mi na pamet kako je to neka neslužbena uzrečica u trolejbusima ili više lozinka da bi je trebalo predstaviti kao oficijelnu.
– Vrata! Otvori srednja! Alo ba! Srednja…
A ostali?