Dijete spava naslonjene glave na majčino rame, a ona s njim nema gdje sjesti. Gleda gužvu oko sebe, nenametljivo, tražeći slobodno mjesto i nadajući se da će neko ipak ustati.
Rijetki su je pogledali. Oni koji ne sjede osmijehivali su se djetetu jer je im je nešto sladak tako uspavan.
Šta li je u tim trenucima majka mislila? Da li je psovala državu, mentalitet ljudi kojem i ona na kraju krajeva pripada? Da li je situaciju, u kojoj se našla, primila kao kaznu jer ona nije ustala nekome kad je bila mlađa?
Moguće ali ne vjerujem.
To su sve moje percepcije. Možda nije mislila ni na šta osim na to da se dijete ne probudi i da ostane mirna. Podnijet će žrtvu, stoički, kao sve majke što se žrtvuju, samo da se dijete ne probudi.
Kad se činilo da će stajati dugo, jedna nena je ustala i ustupila joj mjesto. Uz kimanje glavom u znak zahvalnosti polako je sjela pazeći na dječiji san.
Opet su neki pogledavali sa smješkom u usnulog dječaka. Mene obuzimaju misli i pitanja. Zar je moguće da je od toliko golobradih mladića, djevojaka, starijih muškaraca koji sjede jedina nena ustala? Evo, ne znam. Moguće je.
A ostali?!
Slušalice na ušima, oči na mobitelima.