Diplomski studij se davno završio. Studirali smo na istom fakultetu, ali na različitim smjerovima. On je bio, onako, pravi frajer za matematiku, a ja, ja sam se više posvetila empatiji, ljudima, prilagođavanju.
Smjer emotivnih budala, ponekad pomislim.
U to doba, sam bila puno snalažljivija od njega. Voljela sam da rizikujem i ”skačem” u nepoznato. On nije. Uvijek mi je govorio kako ”hitim”.
Nakon prvog ciklusa sam odmah našla posao kako bih zaradila neku lovu da bih upisala master studij u Zagrebu. Imala sam cilj i jurila sam prema njemu.
Imali smo naviku da me on pokupi autom, da se vozamo i da pričamo o svemu, od auta do toga kako ga sve porodično guši i brine.
Mnogo smo bili povezani, na opće nezadovoljstvo pojedinaca, ali valjda to tako ide. Mi smo tad vjerovali u drugarstva…s jedne strane, očito.
Bio je kraj augusta. Pakovala sam kofere za Zagreb. Upala sam na njihovo Sveučilište i jedva sam čekala da ispalim.
Zazvonio je telefon. On.
– Molim?
– Ej, A. Kako si?
Zvučao mi je malo…(puno) zbunjeno.
– Sasvim dobro. Pa sutra rano idem u Zagreb!
– Znam, zato sam i nazvao da vidim je li sve spremno i da ti poželim sreću.
– Da, jeste! Hvala ti.
– U koliko krećeš?
– Pa oko 04:30 ujutro. Ne želim da žurim autom.
– Huh, jednom neka sporija verzija tebe. Čuj, ne želi da žuri na autoputu.
– Ponijet ću onu knjigu što sam maznula iz biblioteke tvog tate, nadam se da neće ukapirati.
– ”Volim da crtam velika crvena srca”? Na tu misliš?
– Aha…
– Ma jok! Slobodno. A i nećeš tamo provesti vječnost… Doduše, poznavajući tebe, ko zna gdje će biti tvoj krajnji cilj…Čuvaj se, važi? Ćao.
– Hoću, hvala. Ćao!
Uz Kemala Montena i ”Sarajevo, ljubavi moja” sam zaspala. Probudio me alarm oko 03:00 sata.
Brzinski sam se istuširala i navukla udobnu trenerku za put. Čuh zvono. Pomislih kako mi je mama, načisto, ispalila i da je došla u ovo doba da me opet pozdravi.
Zaledila sam se. Sav sadržaj iz želuca mi je došao do grla. On je stojao na vratima.
– Znaš da ne mogu preko telefona ništa važno reći. A, volim te. Nisam mogao više da šutim.
Pomislila sam, sad si mi našao to govoriti kad odlazim?! Toliko godina smo nerazdvojni… Samo sam šutjela.
– Sinoć nisam čitavu noć mogao zaspati. Osjećao sam da te gubim. Sad sam, idiot, tek shvatio.
Rekla sam da moram da krenem već. Zahvalila sam mu se na iskrenosti. Obrisala i njegovu i moju suzu. Poljubila sam ga u obraz i prećutala ”…i ja tebe”.
***
Snijeg. Zima. ‘Magistar društvenih nauka A.D., moje kolege su ponosno tapšale.
Bila sam zadovoljna, ali ne i sretna. Platila sam gazdi posljednju kiriju. Pobacala stvari (i diplomu) u kofer, ubacila u auto i nagazila za Sarajevo. Nismo se čuli posljednju godinu dana. Znala sam samo gdje živi.
Prst pred okom nisam vidjela. Brisači su radili kao mahniti. Ispijala sam kafu za kafom. Čas skidala, čas oblačila jaknu. Pripremala šta da kažem.
Onda pojačala “naći ćeš cvet što po meni miriše, naći ćeš cvet, koji umire, naći ćeš cvet što po meni miriše, biće to cvet koji nestaje”. Galija je samo dodavala još jedan jači ritam srcu.
Stigla sam. Njegovo auto je bilo ispred zgrade. Nikad mi se nije sviđalo to auto. Parkirala sam. Da pozovem? Da pozvonim? Da pozvonim…na vrata. Nije zaspao, priprema se, tek je 23:19.
Otvorio je. Bila sam sva od pahulja. Kosa mi je bila mokra. sve mi se slivalo niz lice.
– … i ja tebe, ako još vrijedi.
Nasmijao se onim najdivnijim osmijehom, kojeg sam samo kod njega mogla da vidim. Zagrlio me kao maleno dijete, koje se promrzlo vrati sa sankanja.
Laku noć, sanjalice. Sanjajte.