“Karantin” je jedna od riječi koje se često pominju u doba ove pandemije koronavirusa (Covid-19). Ovo je riječ koja je ušla u upotrebu u 14. vijeku u Veneciji gdje je izraz quaranta giorni (40 dana) označavao praksu da se svi brodovi koji su dolazili u ovaj grad drže ukotvljeni taj period da bi se vidjelo da li na tim brodovima ima zaraženih ili bolesnih osoba.
Tako je nastala institucija javnog zdravstva kojom se “odvaja i ograničava kretanje zdravih osoba koje su mogle biti izložene prenosivim bolestima da se vidi da li će postati bolesne. Te osobe su mogle biti izložene bolesti, ali to ne znaju ili su možda oboljele, ali ne pokazuju simptome” (US Department of Health and Human Services).
Institucionalizacija karantina
U Veneciji su institucionalizovani propisi koji su već postojali u velikim kulturama Mediterana. U Starom zavjetu je bilo propisano da u slučaju sumnje na gubu to lice pregleda svećenik dva puta tokom dvije sedmice i ako se nakon tog vremena ne pojave simptomi, onda se proglašava čistim (Levitski zakonik 13:4-5).
U hadisima Muhammeda a.s. postoje upute kako se ponašati u slučaju pojave zaraznih bolesti. Jedan od tih hadisa glasi: “Ako čujete o pojavi kuge u nekoj zemlji, nemojte u nju ići; a ako se kuga pojavi u vašoj zemlji, nemojte je napuštati” (Sahih Buhari, vol.7, knj. 71, br. 624). Analogijom ovaj hadis je primjenjiv na sve zarazne bolesti.
Institucionalizacija propisa o karantinu izvršena je u lučkim gradovima sjevernog Mediterana nakon što je nastupila dekadenca muslimanske medicine, koja je dominirala ovim dijelom svijeta u periodu od 8. do 13. vijeka. Nakon toga muslimanske zemlje će slijediti mjere karantina onako kako je razvijen u Evropi.
Te mjere su u oblasti Mediterana podrazumijevale izgradnju posebnih objekata u lukama koji su nazvani lazaretto u kojima su putnici koji su dolazili s Istoka provodili karantin.
Prvi lazaretto sagrađen je u Veneciji 1403. godine, a zatim su slijedili Marsej 1526. godine, Livorno 1590-1595. godine, Napulj 1626. godine, Dubrovnik 1642. godine itd. Karantini su se mogli obaviti na usidrenim brodovima u kom slučaju bi brod istakao žutu zastavu.
Nakon proteka zakonskog roka lučki službenici bi izvršili inspekciju brodova. Karantini su se nalazili i na kopnenim granicama Evrope prema Istoku, kao što je granica Austrije i Osmanskog carstva. U Osmanskom carstvu karantin je uspostavljen 1838. godine.
Na ovom mjestu ćemo opisati dva primjera karantina – na Malti krajem 18. vijeka i bosanskih hadžija početkom 20. vijeka – prema knjizi Mediterranean Quarantines, 1750-1914 – Space, Identity and Power (Mediteranski karantini 1750-1914 – prostor, identitet i moć), ur. John Schircop i Francisco Javier Martinez, Manchester University Press, 2018.
Marokanski ambasador u karantinu na Malti
Autorica Malika Ezzahidi je istražila putopise marokanskog ambasadora Ibn Uthman al-Meknassija (u.1799) u kojima je opisao svoje putovanje u špansku teritoriju Ceuta i glavni grad Malte Vallettu.
Maroko je sa Španijom vezivao ugovor iz 1767. godine po kome je svaki marokanski brod koji uplovi u španske luke morao proći kroz karantin ukoliko španski konzul u Maroku ne izda uvjerenje da je posada u zdravom stanju.
Ambasador je u Ceutu došao 17. novembra 1779. godine. Evo kako je opisao svoj dvonedjeljni karantin u Ceuti, koji je proveo u posebnoj vili koja mu je data na raspolaganje kao diplomati: “Ovaj karantin, prema njima, znači da svako ko im dođe mora provesti četrdeset dana u mjestu koje je pripremljeno za ovu svrhu.
On ne može nikuda ići niti koga primati da bi izbjegao zarazu pošto oni sumnjaju da je naša zemlja – neka je Bog zaštiti – pogođena epidemijom. Međutim, pošto to nije bio slučaj, oni su uspostavili karantin bojeći se sumnje u tom periodu.
Nikome ko bi bio zaražen ne bi bilo dozvoljeno da uđe na njihovu teritoriju dok doktor ne dođe da ga pregleda. Kada se proglasi slobodnim, može ući u grad i stupiti u kontakt s mjesnim stanovništvom. Oni takođe imaju propise po kojima ako neko od njihovih građana ima kontakt s osobom iz inostranstva mora, takođe, proći karantin… Iskreno govoreći, oni su veoma striktni u ovim pitanjima pa čak i hranu služe s udaljenosti da bi se izbjegao fizički kontakt.”
Godine 1782. ambasador je bio podvrgnut karantinu u Valletti, sada u trajanju od dvadeset dana. Lazaretto u Valletti bio je poznat kao najstrožiji karantin u Mediteranu.
U ovom slučaju Ibn Uthman je proveo karantin na brodu. Vlasti su mu poslale mjesnog slugu, za koga se kasnije ispostavilo da je špijun koji je trebao izvijestiti vlasti da li ima bolesnika na brodu. Ambasador je, takođe, opisao kako je osoba iz karantina mogla poslati pismo.
Pismo bi bilo predavano na štapu lučkom službeniku, koji bi ga utapao u vinsko sirće i zatim namirisao te poslao dalje. Zato će dvije stotine godina kasnije neki istraživači naći u arhivima na Mediteranu pisma koja i dalje mirišu na sirće.
Karantin hadžija iz BiH
Temom karantina bosanskohercegovačkih hadžija u vrijeme austrougarske uprave bavio se austrijski historičar Christian Promitzer sa Univerziteta u Grazu. U svom radu on se posebno oslanja na kratki ali veoma vrijedni članak dvoje naših autora – Sretena Boškovića i Ajše Smailbegović.
Ruta bosanskohercegovačkih hadžija u vrijeme austrougarske uprave bila je željeznicom do Istanbula, a onda dalje preko Sirije ili brodom iz Trsta ili Rijeke prema Suecu i Hidžazu.
U Hidžazu su se tokom 19. vijeka redovno javljale epidemije prouzrokovane dolaskom hadžija iz različitih dijelova svijeta bez dovoljno zdravstvene zaštite i niskih higijenskih uslova. Te epidemije su uključivale koleru 1831, 1846, 1866. i 1883. godine.
Pod austrougarskom upravom preduzete su mjere zdravstvenog osiguranja hadžija. Karantini su, takođe, bili uspostavljeni na pomorskim putevima koji vode prema Hidžazu.
Na primjer, bosanskohercegovačke hadžije iz 1890. godine koje su išle brodom austrijskog Lloyda bile su podvrgnute karantinu od 20 dana u El Toru na Sinaju. Oni su bili pregledani, a njihov prtljag dezinfikovan. U povratku njihovom brodu nije bilo dozvoljeno da pristane u bilo koju egipatsku luku. Pošto su se neke anadolijske hadžije iskrcale u Smirni (Izmir), oni su opet bili pregledani.
Treći karantin u trajanju od sedam dana bio je u Trstu u bolnici St. Bartholomew. Ovo su bili stvarni karantini, a ne izdavanje rješenja o samoizolaciji.
Kulturni i društveni aspekti karantina
Sadašnje korištenje karantina i izolacije skrenulo nam je pažnju na brojnu literaturu koja o tome postoji. U predmoderno i moderno doba u oblasti Mediterana u karantin su išli svi oni koji su dolazili sa Istoka.
Prema podacima istraživača 90% brodova koji su stavljeni u karantin došli su iz mjesta u kojima nije bilo bolesti niti su imali oboljele među svojom posadom ili putnicima. Najvažnije je da je karantin bio efikasno sredstvo za suzbijanje opasnih bolesti.
Korištenjem ove prakse, na primjer, kuga je u 19. vijeku u potpunosti nestala iz evropskog dijela Osmanske carevine.
Karantini su bili indikator procesa u kome je država preuzela brigu za javno zdravlje. To više nije lično pitanje pojedinca, već stvar iz državne nadležnosti. Pri tome se država koristi zakonima, uredbama i oslanja na policiju i vojsku.
Praksa karantina imala je i kulturnu dimenziju. Ciljanje brodova sa Istoka moglo je da ojača rasne predrasude ili stereotipe i predstavljalo je, kako kaže Malika Ezzahidi, “marker drugosti”. To se vidjelo u doba sadašnje pandemije kada je u svijetu bilo pojava i “rasnog profiliranja” potencijalnih nosilaca virusa.
U karantinu su bili mislioci kao što su Jean-Jacques Rousseau i lord Bayron. U karantinu su nastala neka poznata književna djela. Na kraju, da nije bilo zabrane kretanja i vanredne situacije prouzrokovane pandemijom koronavirusa, ni ovaj autor ne bi izabrao da se bavi temom koja ne pripada striktno pravnoj historiji.
Izvor: Fikret Karčić, Oslobođenje Portal