Kako bi spriječili migrante da prelaze Sredozemno more, evropske mornarice prestale su ih spašavati. Sada su komercijalni brodovi zaduženi za spašavanje života i vraćanje migranata u ratom razorenu Libiju.
Hamburg, Njemačka – Panther, trgovački brod u njemačkom vlasništvu, nije se bavio spašavanjem na moru. Prije nekoliko mjeseci libijska obalska straža naredila je Panteru da preusmjeri kurs i spasi 68 migranata u nevolji na Mediteranu i vrati ih u Libiju, koja je upletena u građanski rat.
Zahtjev koji je Panther trebao uvažiti tog dana,11. januara, bio je najmanje treći poziv kojim su Libijci pozivali trgovački brod da pomogne migrantima.
Postojao je i drugi, na prvi pogled logičniji način, a to je kontaktirati spasilački brod kojim je upravljala španska dobrotvorna organizacija. Međutim razlog zbog kojeg to nisu učinili je to što mnogi pomorski pravnici smatraju da je ova taktika nezakonita.
Komercijalne brodove poput Pantera zakon obavezuje da slijede upute službenih snaga, kao sto je libijska obalna straža koja je djelovala zajedno sa talijanskim kolegama.
S druge strane, humanitarni brodovi za spašavanje odvoze migrante u Evropu pozivajući se na međunarodni izbjeglički zakon, koji zabranjuje vraćanje izbjeglica u opasnost.
Nakon što je Panther stigao u Tripoli, libijski vojnici su se ukrcali, te prisilno vratili migrante na obalu I odveli ih u opkoljenu libijsku prijestolnicu, u logor.
“Zovemo ih privatizovanim preprekama“, rekao je Charles Heller, direktor Forenzičke oceanografije, grupe koja se bavi istraživanjem kršenja prava migranata na Mediteranu. “Javljaju se kada se trgovački brodovi koriste za spašavanje i vraćanje migranata u zemlju u kojoj su im životi ugroženi – kao što je Libija.”
Uslijed trenutne svjetske krize koronavirusa, argumenti protiv prihvatanja migranata postali su jos teži. Mediteranska migracijska politika postaje sve oštrija, jer se vlade fokusiraju na ograničavanje ne samo vanjskih migracija, nego i unutarnjeg kretanja vlastitih građana.
Naravno, mnogo prije nove pandemije, evropske vođe vodile su se idejom o sprječavanju mediteranskih migracija, u nadi da će izbjeći ponavljanje migrantske krize iz 2015. godine. Ta borba i dalje traje, jer stotine migranata svake sedmice prelaze Sredozemno more, bilo da zaboravljaju ili ne brinu o pandemiji koronavirusa.
Još od migrantske krize 2015. godine evropske vlade često su zaustavljale nevladine spasilačke organizacije koje su patrolirale po južnom Sredozemlju, poput španskog broda “Otvoreno oružje” kojeg su kao i mnoge druge, zaustavljali od dovođenja spašenih migranata u evropske luke.
Evropske mornarice i obalne straže također su se u velikoj mjeri povukle s tog područja i tako ostavile libijsku obalsku stražu zaduženu za potragu i spašavanje.
Sada Evropa ima novog štićenika: komercijalne brodove u privatnom vlasništvu, a o njihovom raspoređivanju odlučuju borci za prava migranata.
Iako međunarodna konvencija o potrazi i spašavanju iz 1979. zahtijeva od trgovačkih brodova da se pridržavaju naredbi snaga obalne straže neke zemlje, sporazum ne dozvoljava tim snagama da biraju i odlučuju ko će pružiti pomoć u hitnim slučajevima, kao što je to učinila Libija.
“To je oštro ilegalna politika“, rekao je dr. Itamar Mann, stručnjak za pomorsko pravo na Univerzitetu u Haifi u Izraelu.
Ali vlasnici trgovačkih brodova kažu da je, nakon što spase migrante od utapanja, njihova zakonska obaveza uraditi onako kako im poručuje određna obalska straža, što je propisano posebnom konvencijom o potrazi i spašavanju potpisana 1979. godine.
“Ovo je u skladu sa međunarodnim pravom“, rekao je John Stawpert, predstavnik Međunarodne brodske komore, globalnog udruženja brodovlasnika.
Između 2011. i 2018. samo je jedan komercijalni brod vratio migrante u Libiju, navedeno je u istraživanju forenzičke okeanografije.
Od 2018. godine zabilježeno je oko 30 takvih povrataka, uključujući otprilike 1.800 migranata, u kojima su trgovački brodovi ili vratili migrante u libijske luke ili ih prebacili na brodove obalske straže Libije, prema podacima koje su sakupili The New York Times i Forensic Oceanography.
Realni broj je vjerovatno veći.
U jeku krize brodovi poput Pantera prebacivali su spašene migrante u italijansku obalnu stražu ili humanitarne organizacije.
U 2017. Italija se postepeno odrekla odgovornosti za koordinaciju potrage i spašavanja, na južnom Sredozemlju, libijskoj obalnoj straži. Tim postupkom se oslobodila od zakonske obaveze spašavanja I primanja svakog migranta koji uđe u međunarodne vode sjeverno od Libije.
Naredne godine posade trgovačkih brodova počele su vraćati migrante libijskim vlastima, koje su uvjerili da preuzmu odgovornost obećavajući im više opreme i međunarodnog priznanja.
Panther je obično isporučivao gomilu naftnih postrojenja otprilike 50 milja sjeverno od Libije. 11. januara, libijska obalska straža angažovala je Panther umjesto “Otvorenog oružja”, jer se samo vlasnik Pantere pristao pridržavati restriktivnih propisa koje je utvrdila libijska obalska straža.
“Svi brodovi koji rade u potrazi i spašavanju moraju se pridržavati ovog kodeksa ponašanja”, telefonski je poručio komodor Masud Abdal Samad, zapovjednik obalske straže Libije.
Upravo iz tih razloga, samo je Pantera 11. januara smatrana “prihvatljivim” spasilačkim brodom.
Šefica misije na brodu “Otvoreno oružje”, Anabel Monter Mier, istakla je da korištenje komercijalnih brodova postaje obrazac koji se sve česće primjenjuje. “Ovi komercijalni brodovi slijede naredbe, mi odbijamo da vratimo ljude na mjesta koja nisu sigurna”- rekla je Anabel Monter Mier.
Organizacije za zaštitu prava migranata se pribojavaju da je Libijino odbijanje rada s humanitarnim spasilačkim grupama dovelo ogroman broj zivota u opasnost na moru.
Broj ljudi koji stižu do Italije smanjio se za više od 90 posto od 2017. godine, dok je broj umrlih na južnom Sredozemlju otprilike prepolovljen u istom razdoblju.
Ali broj ljudi koji se utapaju pokušavajući pobjeći od rata, naglo je porastao. U 2017. godini statistike su pokazivale otprilike 1 na 50, dok u 2019. čak 1 na 20, pokazuju podatci Međunarodne organizacije za migracije.
Prisilno vraćanje migranata, praksa poznata kao proterivanje, također je mnoge dovela u smrtnu opasnost na kopnu, zbog građanskog rata u Libiji.
U februaru zračni napad pogodio je pristanište koje je Panther koristio za iskrcavanje migranata u Tripoliju. Nakon što ih vrate na kopno, migrante zatvaraju u logore ( kaznene kampove) kojima upravlja milicija. Ti kampovi se često nalaze na udarnim linijama, što dovodi do scenarija kao prošlog jula kada je bombardovan jedan kamp pri čemu je ubijeno 53 zatvorenika.
U zemlji bez zakona koja malo prava daje stranim radnicima, migrante često muče, siluju, drže za otkupninu ili ih tretiraju kao robovi modernog doba.
Steven, 20-godišnjak iz Južnog Sudana, opisao je da su ga libijski zvaničnici ustrijelili i pretukli nakon što je komercijalnim brodom vraćen u Libiju u novembru 2018. godine.
“Zašto su nas spasili pa vratili nazad u Libiju?” rekao je Steven, koji je iz straha od zakonskih posljedica tražio da ga se identificira samo imenom. “Bilo bi bolje umrijeti na brodu.”
Pitanje krivnje je složeno.
Od 1951. međunarodno izbjegličko pravo donijelo je zakon je da se migranti ne smiju vraćati bez propisanog postupka u zemlje iz kojih su pobjegli. Ali u slučajevima u kojima sudjeluju trgovački brodovi, migranti se često “spašavaju” u međunarodnim vodama, prije nego što stignu do europskih pomorskih granica.
Vlasti u Italiji i Evropskoj uniji tvrde da ih se zbog toga treba vratiti u Libiju, jer Libija koordinira operacije traganja i spašavanja u tim međunarodnim vodama.
Kritičari tvrde da Italija i njeni evropski saveznici još uvijek snose odgovornost. Prema mišljenju humanitarnih grupa za praćenje, Evropljani se nikada nisu odrekli svoje uloge u opravljanju misijama portage i spašavanja potkopavajući obrazloženje za predaju kontrole Libiji.
Prema dokumentima objavljenim tokom sudskog postupka na Siciliji, prošlog marta, ispostavilo se da su barem dijelom 2019. godine talijanski mornarički oficiri pristali na luku u Tripoliju talijanskim brodom te nadzirali akcije spašavanja u ime libijaca.
„Koordinirali su spasilačke aktivnosti“, rekao je Matteo Salvini, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Italije, u intervju u Timesu.
U slučaju iz novembra 2018., dnevnici pokazuju kako su službenici italijanske obalske straže kontaktirali teretni brod Nivin u ime svojih libijskih kolega. Ali dnevnik takođe otkriva da je Nivin kapetan mogao doći do libijskih vlasti samo kontaktirajući italijansku obalsku stražu.
I iako su se europske mornarice povukle s tog područja, njihovi avioni i dalje usmjeravaju libijsku obalnu stražu prema brodovima migrantima, a snimke je objavio The Guardian.
U martu prošle godine, jedan takav vojni avion naredio je trgovačkom brodu da se vrati sa spašenim migranatima u Tripoli, bez ikakve intervencije libijske obalske straže, prema snimcima koji su izvještavani u digitalnom magazinu “Atavist”.
U jednom od nekoliko nedavnih telefonskih intervjua komodor Abdal Samad iz libijske obalske straže rekao je da je talijanski brod sa pristaništem u Tripoliju, nekada korišten kao centar za nadzor i spašavanje, ali više ne usmjerava aktivnosti obalske straže Libije, mada posade libijske obalske straže i dalje ponekad koriste opremu talijanskog broda za komunikaciju s trgovačkim brodovima, priznao je komodor Abdal Samad, pogotovo kada im se kvari radio.
Jedan od najnovijih slučajeva, rekao je, bio je vikend u januaru, kada je Panther spasio 68 migranata s južnog Sredozemlja.
Izvještaj organizacije Doktora za ljudska prava utvrdio je da 85% migranata i izbjeglica koji su u Italiju stigli iz Libije, je bilo podvrgnuto mučenju u afričkoj zemlji.
Doktori za ljudska prava (MEDU) objavili su u izvještaj pod nazivom “Tvornica mučenja”. Organizacija je prikupila račune više od 3.000 migranata i izbjeglica koji su u Italiju stigli iz Libije između 2014. i 2020. godine.
Otkrili su da je 85% tih migranata i izbjeglica podvrgnuto “mučenju, nasilju, neljudskom i ponižavajućem postupanju” u Libiji.
Dvije trećine su navodno privedene. Gotovo 50% ih je oteto. Devet od deset su rekli da su gledali kako neko umire, biva ubijen ili mučen.
“Veliki broj ispitanih svjedočilo je da su bili podvrgnuti prisilnom radu ili uvjetima ropstva mjesecima ili godinama“, navodi se u izvještajima.