Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti.
Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.
Laura Papo bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku historiju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela.
Prekretnicu u njezinom socijalnom angažmanu predstavlja članak, objavljen u bosanskim novinama koje su izlazile na njemačkom jeziku, Bosnische Post 1916. godine, u kojem se sefardska žena opisuje kao čuvarica patrijarhalnih vrijednosti te ju se interpretira u okvirima pokorne i neuke žene. Nakon samo sedam dana Laura u istim novinama, na njemačkom jeziku, objavljuje odgovor u članku pod nazivom Sefardska žena s namjerom prokazivanja istinskog položaja sefardske žene u emancipiranim okvirima, u kojima njezino djelovanje nije svedeno na ‘kućni prag’.
Ovdje je iznimno važan društveno-politički kontekst. Naime, za vrijeme Prvog svjetskog rata pitanje položaja žena nije činilo fokus bilo kojeg aspekta političkog djelovanja. Stoga ju ukazivanje na neravnopravnost žena u tim okolnostima svakako čini vrlo zanimljivom povijesnom pojavom te ide u prilog tezi o jedinstvenoj osobi toga doba.
Cilj joj nije bio njezina promidžba kao književnice ili autorice, nego očuvanje sefardske tradicije kao i pobijanje tadašnjih društvenih stereotipa koji su onemogućavali ženi jači prodor u društvenu sferu. Tako u djelu Sefardska žena u Bosni potiče žene na prilagodbu modernim vremenima, promičući njihovu aktivniju društvenu ulogu.
Njen početak većeg društvenog angažmana u tom smislu vezan je uz reagiranje na priču Avrama Romana Bukija pod naslovom Dvije susjede u dvorištu, u kojoj autor prikazuje dijalog između dvije žene u kojemu jedna od njih, Lea, tvrdi kako škole zapravo uništavaju mlade žene jer više ne žele obavljati kućanske poslove niti ugađati muževima. Nakon toga Laura objavljuje članak Majke, potpisujući ga pseudonimom Bohoreta, u kojemu se obračunava s Bukijevom konzervativnošću u pogledu prava i položaja žena.
Ovo je iznimno važno jer se odvija 1920-ih godina u kojima su prava žena još uvijek izrazito marginalizirana. Bilo je to vrijeme kad je malo žena prelazilo kućne okvire. Stoga upravo tadašnje dominantno shvaćanje položaja žena postaje svojevrsni ‘okidač’ za njezino aktivnije bavljenje rodnim pitanjima.
Bohoretin feminizam, koji je dolazio do izražaja u njezinom dramskom opusu, podrazumijevao je prije svega školovanje žena kako bi bile sposobne nositi se s tekućim problemima i raditi izvan kuće. Međutim, istovremeno je naglašavala potrebu očuvanja sefardske tradicije, što je vjerojatno bilo uvjetovano i društveno-političkim kontekstom razdoblja u kojemu je djelovala.
Zbog svoje borbe za prava žena i poboljšanje njihovog položaja u društvu Laura je postala prva balkanska feministkinja. Bohoreta danas polako nadilazi povijesnu marginalizaciju. Tako je u Sarajevu i jedna ulica dobila naziv po njoj, dok je Historijski arhiv u Sarajevu 2015. godine objavio knjigu njezinih rukopisa pod nazivom Laura Papo Bohoreta – rukopisi.