Zasukao sam rukave karirane košulje koju si mi onomad donijela sa Paga, pa u ruke uzeo očeve alate i pravio stolicu za gledanje neba.
Danima sam je milovao brusnim papirima i dugo u noć govorio s njom. Zatim sam je lakirao kao da slikam i ostavio da se suši na južnom balkonu.
U ljetnim noćima, sjedio sam kraj nje kao kraj djeteta što polako raste u očevom vrtu, i gledajuć’ negdje u pustu daljinu pitao se kakvo je vrijeme na Pagu.
Prazna je stolica ćutala kao što ćute sve prazne stolice, a ja sam joj čitao i pričao priče o tvome lutanju po bijelome svijetu. Skoro pa sam te jedne noći mogao da vidim, kako sjediš na stolici prekriženih nogu i leđima grliš karamel naslonjač dok ti kosa pada sa druge strane.
Rekla si da imam ruke muškarca koji može napraviti sve što poželi.
Zvijezde se bjehu rastrčale nebesima. Mogao sam osjetiti kako jedna drugoj jure ali se ipak ne primiču ni metra, zbog sila svijeta i sila neba koje se priječe njihovom putu.
Rekla si – “dolazi supernova“.
Rekla si – “jednog će se jutra prosuti iz tebe čitav jedan svijet u velikom prasku, a ja ću gledati sa svoje stolice kako nastaje nešto veće od života“.
“Priđi mi” – rekoh izgubljen u svakoj ti riječi, “pa zvijezde se ne sudaraju toliko često“.
“Priđi mi” – i ti si ustala.
Tvoja se ruka spustila niz stolicu i milovala brušene komade hrasta kao da se oprašta posljednji put. Stala si kao pomračenje iznad sitnog mene, tek toliko da zakloniš nebeski svod, a onda si tiho počela da blijediš i nestala prije nego sam rekao išta.
Sve što moje ruke naprave živi da tebe obožava.