Ja sam rođen i odrastao u Vojvodini, u srcu Banata, odakle sam došao u Beograd.
Začet sam pak na Zlatiboru. Prezivam se Trivan, baka mi je bila Tadić, a deda Đukanović (ovo u principu krijemo kao zmija noge).
Na sreću ili žalost, nismo ni u kakvim rodbinskim odnosima sa političarima koji nose ista ova prezimena (iskoristio bih ovu priliku da se ogradim od Jelene Trivan, u našoj familiji sedam koljena unazad nije bilo tako loše urađenih silikona).
Drugim riječima, ako sagledam svoje geografsko porijeklo i njegovu rasprostranjenost po SFRJ, dolazimo do zaključka da sam ja zapravo Jugosloven. Znači Brena, brate.
Za razliku od Brene, ja gdje god sam živeo bio sam neki “dođoš“, “prečanin“ ili “provincijalac“. I to je okej, marim ja, ako i nisam odnekud, bar znam kud idem.
Nego, uvijek su me fascinirali ti ljudi kojima je životni adut mjesto rođenja. Znate ono kad se našepure, isprave leđa, naduvaju stomak i izbace grudni koš kao paunovi pred parenje pa onako punih usta kažu JA SAM ROĐENI BEOGRAĐANIN? Ili Vojvođanin. Ili šta god.
Ako zanemarimo činjenicu da je naučno nepoznato kakvi su to “nerođeni Beograđani“, nameće se jedno drugo pitanje – zašto je to uopšte bitno nekome?
Zašto neko misli da je bolji od drugih samo zato što je imao “sreću“ da njegovoj majci pukne vodenjak na koordinatama neke od beogradskih opština? Ako to i jeste neki životni uspjeh, onda je eventualno uspjeh te majke, svakako nije njegov lični uspjeh.
Ostavljam sebi luksuz da možda i griješim, ipak sam ja iz unutrašnjosti, pa možda nisam predodređen da mogu da sagledam čitav spektar božanskih dešavanja na ovim koordinatama.
Lično, nikad nisam umio da budem ponosan na one stvari koje su mi date rođenjem – nacionalna, vjerska i rasna pripadnost, pol, porijeklo, mjesto rođenja, boja očiju, broj prstiju, ime, prezime..
Da se razumijemo, ja volim sve to što ja jesam, ali ne mogu biti ponosan na nešto što nisam sam od sebe napravio nego mi je nekako dato kad me je moja mila majčica (poslije tri dana maltretiranja) rodila u Opštoj bolnici “Đorđe Joanović“ u Zrenjaninu.
Meni je super što sam kulturološki izmiješan i što ne osjećam potrebu da u bilo kojoj situaciji kažem “Ali ja sam iz Vojvodine, znate mi smo jako fini, mi gospoda, vi Turci, Marija Terezija, ovo-ono“.
Rodni list kao krunski argument povlače samo oni ljudi koji od tog trenutka pucanja vodenjaka nisu sami apsolutno ništa postigli da bi sebe usrećili. U takvim trenucima se uvijek sjetimo neke čukunbabe koja je bila grofica u Salzburgu, dede koji je bio na Solunskom frontu, majke koja je doktor, pradjede koji je bio seoski učitelj i/ili popa i čukunstrinine komšinice koja je bila predsjednik kućnog savjeta.
Štaviše, kad malo bolje razmislim, većina naših velikana nije se ni očešala o Beograd kad je u pitanju rođenje: Tesla je iz Smiljana, Andrić iz Travnika, Pupin iz Idvora, Milunka Savić iz Koprivnice (nisam toliko pametan, ovo sam gugl’o)..
Sasvim sigurno su svi oni voljeli svoje rodno mjesto i sasvim sigurno nisu maltretirali ljude oko sebe tim podatkom. Teško mi je i da zamislim kako Tesla mahnito trči po njujorškoj Petoj aveniji i urla na prolaznike “JA SAM ROĐENI SMILJANČANIN, JA SAM ROĐENI SMILJANČANIIIIIIIIIIIN AAAAAAA”!
Dakle – ne.
Znam puno nas koji ovaj Beograd volimo i poštujemo mnogo više nego neki koji su tu već pet koljena unazad i čija je baba prodavala krompir na Kaleniću dok su moji u Bosni još tucali kamen. Ali to nema veze sa porijeklom, već sa vaspitanjem i sistemom vrijednosti koje smo stekli u porodici.
Pa makar i ako je ta porodica zaista i sišla jučer s neke čuke. Ljudi vole Njujork ne zato što je posebno lijep u arhitektonskom smislu ili zbog njegove historije (uostalom koje historije, taraba oko kuće moje babe je starija od cijele njihove države, bokte!), već zbog atmosfere koju prave svi ljudi koji tamo žive, a tamo nikada nećete čuti da neko kaže “JA SAM ROĐENI NJUJORČANIN MAKSE OD TRAFIKE JA IMAM PRAVO PRVENSTVA PROLAZA BRE”!
Isti je slučaj i sa Beogradom i sa svakim drugim gradom. Beograd su ljudi. A ti ljudi smo i mi koji smo odnekle došli. Biti Beograđanin je stanje uma, stil života.
Jednog jutra devedesetih godina, na zidu jedne kuće u mom rodnom gradu osvanuo je grafit: “Dođoši, marš napolje!” Neki mali heroj je učinio da narednog jutra osvane i grafit ispod: “Svi smo mi dođoši, a ti si budala“.
Boris Trivan
Glavni urednik NOIZZ-a (1979-2018)
(30. juni 2017)