Nisam znala, do sinoć, da ispred zgrade u kojoj stanujem od decembra ima nekoliko drveća jorgovana.
Ovo mi je prvo proljeće ovdje, kako bih i mogla znati? Pardon, prvo proljeće u neiznajmljenom stanu. A godine i godine me vežu za ovo mjesto.
Vratila sam se kasno sinoć sa posla. Mnoštvo studenata, sa mnoštvom pitanja i ”molim Vas, možete li pregledati i ovo”, me zadržalo u kabinetu, ali sva sreća pa imam njih, posao i poštovanje.
Kako sam otvarala gepek da bih izvadila milion stvari, koje već mjesecima stoje u njemu, kosa mi se zapetlja u jorgovane. Miris me zapljusnu i vrati brzinom svjetlosti u neka doba, koja sam mnogo voljela. Užasno bi bilo da kažem da ova ne volim, ali svaki čovjek ima jedan period života, kojeg dugo žvače, koji mu izaziva bol, sreću, mučninu, motivaciju, kojeg nikako da otpusti ili prihvati, ma koliko znao upravljati svojim nesvjesnim dijelom i ma koliko ga osvijestio, na koncu. Miris je najbolji teleporter.
Pogledala sam okolo. Samo poneko prigušeno svjetlo je dolazilo sa prozora okolnih zgrada. Moram maznuti jedan buket za vazu, pomislih. Vazda sam krala jorgovan. Sjećam se da sam ga kao mala ‘‘posuđivala” od komšinice. Tokom studija ispred prirodno matematičkog fakulteta sam vazda ubirala jorgovan u rano proljeće, kasnije ruže. Sreća pa nisam bila student PMF-a.
Svjesno, pričom o jorgovanu, želim skrenuti sa one prave priče.
Ušla sam u stan na šestom spratu. Otvorila sam klizna vrata u spavaćoj sobi i brzo sam se našla na balkonu. U dvorištu dječjeg obdaništa dobovala je tišina. Čula sam poneko auto, kako čeka na semaforu kod ekonomske škole i u daljini čula tupi lavež pasa.
Maša mi se motala oko nogu. Šta želiš juneći ili pileći? Onda pišancija napolju pa spavanje. Sorry što danas nisi šetala, sutra sam cijeli dan s tobom. Gledala me onim krupnim vlažnim očima i pokušavala podići šapu da mi nabaci. Neke stvari su se vratile na tvorničke postavke.
Otvarajući konzervu sa Mašinom hranom, listala sam pogledom naslove knjiga, kojma su police bile zatpane. Zahir – Paulo Koeljo.
Stresla sam se. Pripisala sam to hladnjikavom vjetru, koji je dolazio s polja. Jorgovan je zamirisao jače. Dobila sam je prije 10 godina kao poklon, bio je decembar, nešto mnogo blizu Nove. ”Tad i nikad više miris’o je sneg na jorgovan”.
Nakon što se društvo prije tih deset godina razišlo, prvo sam posegnula za Zahirom, ne bi li našla posvetu – nije je bilo. Nekoliko godina kasnije sama sam je sebi dopisala. ”Tebi, s ljubavlju”. Čitala sam je pomalo, nepročitana je još. Bojim se doći do kraja. Svaki list shvatam lično. Mnogo mi liči na mene sve to.
”Nisam je ja odabrao, mama je pomogla. Žene ste”. To je nekako bio ”prolazni” odgovor na moje pitanje što Koeljo i što Zahir.
Zadnji put sam je uzela u ruke prije tri godine. Znam i koji dio me rasplakao, ostavila sam je i postupala s njom kao sa porcelanom, da je ne razbijem, da sve ne nestane.
Mašo! Idemo da piškiš, tuširanje tvog psećeg dupenceta i spavanje. Obradovala se. Sama je donijela svoj povodac. Spremne! Ajmo!
Šetala sam s njom dugo. Pošto nije bilo nikog, pustila sam je da sama trčkara. Hoće li mene moj Zahir ikada napustiti? Koeljo, po svemu sudeći, će se već riješiti svog…na zdrav način. Ja svog ne mogu. Tačnije, ne želim. Paulo Koeljo nije čak ni znao gdje je njegov Zahir, ja znam gdje je moj. I on zna gdje sam ja pa opet smo daleki, strani, a, ipak, znamo ono najskrivenije u nama.
Koeljo objašnjava da je Zahir nešto što ispunjava cijelo vaše unutrašnje biće, nešto što je uvijek prisutno. Ester je njegov Zahir. Da li sam ja njegov? Ili on samo moj? Nisam se nikad usudila to pitati naglas i odgovoriti na to naglas.
Maša je htjela u stan. Okej malecka, idemo.
Ona je zaspala mirnim psećim psom, tako što se prosula po parketu i zagrlila svog izgriženog medu.
Prekoračila sam je izlazeći na terasu. Pila sam vino. Čaj bi odveć bio… neprikladan za moje emocionalno stanje iliti ga slab.
Zašuškala sam se i sjela u ljuljačku.
”Kako sam ti pred kraj jednog ljeta rekla, znam gdje pripadam. Tu sam i ne namjeravam bježati”. Broj sam znala napamet.
Laku noć, Mašo. Volim te, prošaputala sam tom čupavcu, koja je znala sve, a ipak šutila o svemu.