U vanrednoj situaciji kao što je ova, država je odlučila pomoći i onima koji su daleko od svog doma. Tačnije, odlučeno je da će se pružiti jednokratna pomoć svim studentima koji su na nekom od programa razmjene na fakultetima u svijetu.
Međutim, ova vrsta pomoći ne odnosi se na studente koji su na redovnim studijima u inostranstvu, a koji su se sada našli u nezavidnom položaju i neizvjesnoj situaciji.
Jedan od njih je Božidar Talić, koji je prije dvije godine otišao studirati ekonomiju u Ljubljani. On za BUKU kaže da je trenutno stanje teško, a od ponedjeljka su uvedene vrlo restriktivne mjere, koje ograničavaju slobodu kretanja. Usljed svega, otežan mu je boravak zbog novonastale, loše finansijske situacije.
„Svoj boravak u Ljubljani finansiram od rada preko studentskih agencija i od pomoći porodice. Usljed svih okolnosti vezanih za pandemiju koronavirusa, finansiranje mog boravka u Ljubljani je, nažalost, otežano. Troškovi života u Ljubljani iznose između 400 i 500 evra na mjesečnom nivou.
S obzirom na to da tokom ove pandemije ne mogu raditi, jedina mogućnost finansiranja mog boravka ovdje je pomoć porodice, a to je takođe teško, jer stanje u našoj državi takođe nije savršeno. Većina studenata sa prostora bivše države je u istom problemu, a neki su čak bili primorani da otkažu studije, jer nemaju izlaz iz ove situacije.“
Najavljene mjere pomoći studentima su ga, kako navodi, iznenadile, jer nije očekivao da BiH ima sluha za studente. Ipak, kasnije se ispostavilo, da i kada ga imaju, pogrešno tumače ono što čuju.
„Svakome je trenutno potrebna neka pomoć, to je činjenica. Ali izgleda da ljudi koji vode našu državu nisu svjesni činjenice da većina studenata na studentskim razmjenama ima stipendije koje su više nego dovoljne za njihov boravak u državama gdje obavljaju razmjenu. I dok im ljudi aplaudiraju na takvom potezu, oni koji već imaju stipendije sada vjerovatno imaju višak novca, dok oni kojima je to prijeko potrebno nemaju ništa. Namjeru da pomognu treba pohvaliti, ali naredni put kada to budu radili, molim ih, neka razmisle dva puta kome pomoći, prije nego to učine.“
Dodaje kako su reakcije vlada i ambasada u potpunosti slabe, a studenti su, nažalost, i dalje u velikom problemu. Naglašava da je Slovenija reagovala dobro u ovoj kriznoj situaciji donošenjem novog zakona u kojem stoji da se svim redovnim studentima sa stalnim prebivalištem u Republici Sloveniji za vrijeme krize pomaže sa po 150 eura.
„Nažalost, ovaj zakon ne uključuje naše studente, jer mi imamo samo privremeno prebivalište u Republici Sloveniji, ali dobra utjeha jeste da se Studentska organizija Slovenije, između ostalog, bori i za nas jer kako oni smatraju, ako imamo iste studentske obaveze kao i državljani Slovenije, onda bismo trebali imati ista prava kao i državljani Slovenije, što je u ovom slučaju značajna novčana pomoć. Meni je još uvijek suludo pomisliti da postoji veća mogućnost da dobijem pomoć od neke druge države pored one čiji pasoš nosim.“
Uprkos tome što se putem medija preporučivalo da se strani studenti ne vraćaju kućama, zbog rizika od prenošenja virusa, mnogi od studenata nemaju osiguranje koje bi pokrilo troškove, pa su ipak odlučno krenuli kući.
Povratak kući
Jedna od njih je Nadina Jogunčić, koja se uspjela vratiti iz Amerike sa studija, prije nego su granice zatvorene. Ona kaže da je kao državljanka Bosne i Hercegovine jako razočarana postupcima i reakcijama naše države i njenih građana, prenosi Moja BiH.
„Kao i mnogi drugi koji su dobili priliku da studiraju negdje izvan BiH, u mom slučaju SAD-u, kroz svoje školovanje sam ulagala trud koji me doveo do Koledža Ujedinjenog Svijeta u Mostaru, koji je zaslužan za otvaranje prilike mladim ljudima da prošire svoje obrazovanje u inostranstvu.
Ono što mnogi ne znaju jeste da je više od 90% nas na punoj stipendiji, koja uključuje smještaj, hranu, te pokriva sve troškove vezane za studije. Takođe smo svi zaposleni na studentskim poslovima širom svojih kampusa, koji su nam jedini izvor novčanih prihoda za svakodnevni život ili karte za povratak kući. Nakon ove situacije, koja nas je sve zatekla nespremne, svi univerziteti su se zatvorili, prebacili časove online, te zatvorili većinu studentskih poslovnih pozicija privremenim ‘otkazom’, a ti poslovi su nekima bili više nego potrebni.“
Uz pomoć svoje ušteđevine, uspjela je kupiti kartu i vratiti se kući, uprkos velikoj neizvjesnosti i najavi zatvaranja aerodroma u Sarajevu. Mnogi njeni prijatelji ipak nisu imali tu sreću.
„Svi studenti koji su otišli u inostranstvo na studije nisu otišli da se nikad ne bi vratili. Otišli su jer su dobili priliku da svoje obrazovanje steknu negdje gdje to nije korumpirano, gdje se profesori neće iživljavati nad njima jer to mogu, negdje gdje se neće morati prebaciti na privatni fakultet i platiti obrazovanje da bi uspješno završili ono što su započeli. Unatoč svemu ovome, svi ti mladi ljudi imaju namjeru vratiti se i pokušati popraviti situaciju, svi oni žele budućnost Bosni i Hercegovini, koju ona trenutno nema.“
Odgovori koje su dobili u trenutku kad im je bila potrebna pomoć su, kako navodi, u najmanju ruku tragikomični.
„Od odgovora Ambasade BiH u Washingtonu da ni Halid Bešlić ne može na turneju u Kanadu, pa sve do reakcija građana na oficijelno obavještenje kako naša država ipak nije u mogućnosti da nam pomogne. Gledajući primjer drugih država koje su išle do tačke gdje su slale posebne prijevoze (bili to avioni, autobusi, kombiji…) da bi vratili kući svoje državljane koji su daleko od porodica, sami i uplašeni zbog neizvijesnosti u kojoj žive, i mi smo se ponadali da će naša država barem jednom stati iza nas. To se, naravno, nije desilo.”
Ističe da je ovo udarac od kojeg će se studenti teško oporaviti. Uprkos tome što BiH smatraju svojom domovinom koje se nikada ne bi odrekli, Nadina se pita, je li to i dalje vrijedno ako se država odrekla njih?
Pomoć ambasada i pojedinaca
Situacija u Češkoj također je ozbiljna, a tamo se na magistarskim studijima nalazi Haris Drljević, koji za BUKU ističe da je trenutno olakšavajuća okolnost što se država Češka dobro nosi sa kriznom situacijom.
„Washington Post objavio je vijest da je Češka Republika primjer u borbi protiv COV-19, i veoma mi je drago što sam se ovde zadesio za vrijeme pandemije. Moja situacija je trenutno stabilna. Završavam studije i radim. Sam sebi od prvog dana finansiram studije, život, administrativne troškove itd. i nikada nisam imao stipendiju od države Bosne i Hercegovine, samo podršku roditelja.
Pored mene, tu je jedan moj kolega iz Sarajeva, koji također studira u Brnu i sam snosi sve troškove života i mi se nekako snalazimo i nosimo sa ovom krizom na svoje načine. Pošto je nestašica maski i dezinfekcijskih stredstava, sami se trudimo da ih nađemo i bavimo se home-made varijantama.“
Uprkos tome što je njegov posao trenutno stabilan, kao i ekonomska situacija u Češkoj, niko ne zna šta će se dešavati dalje. Njega lično, kako dodaje, Ambasada BiH u Pragu nije direktno kontaktirala.
„Možda zato što ja nisam stipendista, ko zna. Ipak, sa dolaskom uvažene Ambasadorice, Nj.E Martine Mlinarević-Sopta, i njenom inicijativom da pomogne studente, te bude aktivna na društvenim mrežama, ja sam kontaktirao našu ambasadu, čisto da me imaju u evidenciji. Odmah sutra, divni ljudi Mirnela i Amir Džaferagić, su nama studentima u Brnu donijeli pakete osnovnih životnih potrepština i ručno-rađenih maski.
To su naši Bosanci i Hercegovci koji žive i rade ovdje u Brnu i sami su odlučili da pomognu studentima, traživši od Ambasade BiH u Pragu kontakte istih. Mnogo im se i ovim putem zahvaljujem na tome s obzirom da nas često i zovu da pitaju kako smo.“
Naglašava da pomoć Ambasade BiH u Pragu koju su dobili građani BiH isključivo pripisuje ličnoj involviranosti i inicijativi Nj.E Martine Mlinarević, a ne državnim inicijativama, jer kao što navodi, Ministarstvo civilnih poslova BiH je i zvanično objavilo 27.03.2020. da nemaju budžet za ove prilike.
Upravni odbor Western Balkans Alumni Association (WBAA), regionalne asocijacije koja okuplja studente sa Zapadnog Balkana koji su dio svoga studija proveli u inostranstvu kao stipendisti međunarodnih stipendijskih programa, te se nakon studija vratili u svoju domovinu 25. marta započeo je javnu kampanju prikupljanja podataka studentica i studenata koji studiraju u inostranstvu, isključivo u svrhu dijeljenja istih sa nadležnim institucijama na svim nivoima vlasti u BiH.
Javili su se ministarstvima na svim nivoima vlasti uz konkretne podatke o studentima. Samir Beharić, predstavnik Bosne i Hercegovine pri WBAA-i, za BUKU ističe kako su reakcije insitucija manje-više svedene na prebacivanje lopte odgovornosti. Juče su dobili nešto konkretniji odgovor iz Vlade RS od Ministarstva za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo.
„Upoznali smo i Republički krizni štab za vanredne situacije sa situacijom u kojoj ste se našli, a oni Savjet ministara BiH i Ministarstvo inostranih poslova. Blagovremeno ćemo vas obavijestiti ukoliko nadležni organi preduzmu određene mjere u cilju pomoći.“
Jasno je da je veliki pritisak na ambasade širom svijeta, kao i da situacija unutar naše države ne može odgovoriti adekvatno na sve vrste izazova, ali ipak je neodgovorno tretirati studente kao grupu unutar koje se može dijeliti pomoć uz određene razlike i izuzetke.