Ležala je nepomična u kartonskoj kutiji, u žbunju, među smećem, i čekala svoj kraj. Bačena poput pokvarenog mesa, da se njom nahrane lutalice i vukovi.
Međutim, sudbina je za nju imala drugačiji plan. Bilo je to na Borju u Bosni i Hercegovini, prije nešto više od godinu dana, tačnije 21. marta, 2019. godine, piše Poljoprivreda.ba.
Šansa za život
“Krenula sam za Teslić i dok sam vozila slučajno pogledam sa strane i vidim ovca leži u kutiji. U prvi mah sam pomislila da mi se pričinilo, pa sam nastavila, jer nikad ništa slično nisam vidjela za sve ove godine spašavanja životinja, kaže Jelena Ninković Kondić i dodaje “nakon 100 metara stanem i vratim se u rikverc da malo bolje pogledam“.
Parkirala je auto i uputila se prema žbunju. Kad stvarno, ovca u kutiji, živa. Na vrućini, bez hrane i vode.
“Vidjela sam da je nepokretna. Dala sam joj vode i ubrala malo trave. Odmah sam napravila video i slike i proslijedila svim grupama na društvenim mrežama i svim veterinarima koje poznajem, jer nisam znala šta da radim. Dobila sam prvo kontakt veterinarskog inspektora u Tesliću. Njegove riječi mi još odzvanjaju u glavi. Rekao mi je da je ona sigurno bolesna i da je ostavim tu do sutra. Pojest će je ili psi ili vukovi”, sa ogorčenjem se prisjeća Jelena.
Tada je znala da mora brzo reagovati. Odvezla se do prve prodavnice koja je bila udaljena oko 15 kilometara. Kupila je veliki najlon i vratila se po Becky. Da, tako je dobila ime.
“Taj pogled koji mi je Becky uputila kada sam se vratila po nju nikada neću zaboraviti. Znala je da je dobila novu šansu za život”, kaže Jelena.
Paralizovane sve četiri noge
Stavila je Becky zajedno sa kutijom na najlon u autu, te krenula put veterinara u Banjoj Luci. U međuvremenu joj se javila Suzana Demirača i rekla joj će je ona uzeti sebi, te da je čeka kod veterinara Olivera Stevanovića, u banjalučkoj BL Vet klinici.
“Becky je došla paralisana na sve četiri noge. Bila je stara oko pet mjeseci. Mišići su joj atrofirali. Uzrok paralize je bila ‘bolest bijelih mišića’ koja se javlja usljed nedostatka selena i vitamina E. Terapija se upravo od toga i sastojala. Dobijala je selen i duže nego što se inače daje, jer navodno ako ne odreaguje nakon sedam dana, terapija neće ni djelovati“, prisjeća se Suzana.
Primala je terapiju više od mjesec dana, a svaki dan po nekoliko puta su radili vježbe sa njom. Postavili bi je na bok i masirali mišiće.
Becky je sve više pružala otpor i nakon dvije sedmice počela je da se odguruje na zadnje noge.
“Napravili smo joj kolica da podrže prednji dio tako da što više vremena provodi u ‘prirodnom položaju’, a ne ležeći, kako ne bi pravila rane. Vježbe i terapiju smo nastavili, i nakon mjesec dana Becky je prohodala. Isprva je bila nesigurna na prednjim nogama u čemu joj njen izrazito dugački rep uopšte nije pomagao”, sa osmijehom priča Suzana.
Becky je vremenom postajala sve sigurnija dok nije bilo očito da se nije samo izvukla, već i potpuno oporavila.
Dobila i drugaricu
“Sada je ravnopravni član nase družine. Lijepo se slaže sa psima i redovno ih ganja, što je naročito smiješno sa našim psima koji su u kolicima. Ali oni znaju da je to igra i nikada je nisu zaganjali”, tvrdi Suzana čija porodica pomaže psima i mačkama sa posebnim potrebama.
Većinu veterinarskih troškova pokrilo je Udruženje Broken Biscuits iz Velike Britanije sa kojima inače sarađuje.
“Zato su nas i pitali da joj pomognemo i zaista se uopšte nismo pokajali. Štaviše, volimo je kao i ostale članove naše družine, možda čak i malo više”, kaže Suzana dodajući da Becky najviše voli njenu mamu Miju, ali će se sprijateljiti sa svakim ko joj da hranu.
Omiljena aktivnost joj je jesti cvjetove sa voćki, a sada će imati i društvo.
“Becky će ostati naš ljubimac i nadamo se da će sretna doživjeti duboku starost. Zato smo joj doveli i drugaricu kako bi zajedno uživale isključivo kao ljubimci. Prekrasne su zajedno i mala ovčica May ne prestaje da prati Becky”, završava svoju priču Suzana.