Amar Hamzić, svestrani medicinar rodom iz Zenice, svojim tekstovima budi pozitivne emocije.
Ono što se nama činilo interesantno jeste spoj dvije karakterne krajnosti ovog mladog Zeničanina. Naime, Amar osim što je život posvetio medicini i pomaganju drugim ljudima (tačnije ovisnicima), svoju umjetničku crtu iskazuje kroz pisanje proze i poezije.
Njegovi radovi nisu samo subjektivni, već se trudi razumjeti emocije i razloge životnih izbora drugih ljudi. Svjestan je sebe i svoje okoline.
Živi i radi u Minhenu, ali kako kaže njegovo srce pripada Bosni, i gradiću u srcu iste, Zenici.
Odlučio nam je detaljnije objasniti čime se on zapravo bavi, i šta to njega pokreće.
Čime se baviš, možeš li nam detaljnije opisati svoj posao?
” Još kao dijete, maštao sam da se bavim medicnom, tako da sam tu želju sebi i ispunio. Drago mi je što iz dana u dan pružam pomoć onima kojima je to najviše potrebno. Trenutno sam zaposlen u privatnoj ordinaciji u Minhenu. Naša ordinacija se bavi substitucijom. Tačnije imamo preko 70 ovisnika o drogama koji su prijavljeni u naš program liječenja, te dolaze na dnevnoj bazi. Nije lako raditi sa ovim ljudima, ali uz dobru volju i osmijeh, nekako sve lakše ide. Neopisiv je osjećaj kada vidite nekoga da se ”skinuo” sa droge. To je uspjeh svih nas ” , kazao je Amar za Sarajevsku seharu.
Kaže da je svoj prvi tekst napisao još kao srednjoškolac, te da ljubav prema medicini jednaka onoj prema pisanju i čitanju.
Šta ti pisanje predstavlja, gdje pronalaziš inspiraciju i motivaciju za pisanje?
” Pisanje za mene predstavlja izraz subjektivnog mišljenja u vezi sa raznim situacijama, gdje sam lično potaknut ili kad jednostavno imam potrebu iznošenja svog stava. Često pišem, te na taj način pokazujem dijelove svoje ličnosti i način na koji razmišljam. Razne situacije u meni bude razne osjećaje, pa tako da sve to prenosim na papir. Inspiraciju najčešće tražim u prirodi, u drugim ljudima, ma u svemu oko mene. Cilj mi je potaknuti i izazvati emociju čitalaca. Ljudi sebi prečesto zabranjuju da osjećaju, a ja to smatram pogrešnim. Poezija, proza, treba da vas natjera da osjećate, i to mi je jedini cilj. ”
Kaže da sebe ne smatra profesionalcem, te se trudi pisati tekstove u kojima se ljudi mogu pronaći. Nada se da će u budućnosti napisati knjigu, te da će ljudi prepoznati njegov talent.
Sa nama je odlučio podijeliti jedan od njemu dragih tekstova, u nadi da će se čitateljima svidjeti.
Putnički ples
”Kuda vodi moj ples? Dosta pokreta u prazno, par scena bez značaja, sala prepuna emocija ali bez gledalaca. Kakav je to ”solo” ples? Želio bih s tobom učiti nove pokrete.. Da se vodimo međusobno, korak po korak.. Budi moja saputnica. Nas dvoje kao putnici, ili bolje rečeno gosti na ovoj zemlji. Svugdje smo pozvani, troškovi minimalni. Kartu i kompas nemoj nositi. Želim sve da vidim, ne samo nametnute destinacije i poznate znamenitosti. Ruka u ruci uz pratnju samo jednog klavira; čiju ulogu često zauzima lišće koje se njiše uz lagani vjetar, jutarnji zvukovi ptičica, ili pak morski talasi koji dodiruju naše obale.. Pod reflektorima malog miliona zvijezda koje su oslikane u tvojim očima, poznajemo se dodirom. Tvoje tijelo pod mojom kožom kao zauzimanje zabranjenog grada. Svaki umor je novo stanište, mi naš dom držimo za ruku i vodimo ga sa sobom. Nikada nismo izgubljeni, sve dok plešemo po našim akordima.
Podijum koji dodirujemo nježno naše su ulice i mostovi, doline i planine, pustinje i šume ali ššš. Tiše. Ipak ne želimo da probudimo već odavno uspavani svijet. Samo smo putnici koji plešu svoj valcer. I kada dođe kraj, u borbi sitnih pahuljica i tebe, ko će zauzeti prvo mjesto? U savršenoj ljepoti se završava naša numera, i ostaje mjesta za samo jedno pitanje:
Da li si za još jedan ples?”