Jedan od svjedoka burne prošlosti na prostoru Bosne i Hercegovine su i brojna stara groblja i legende koje se vežu za umrle koji su sahranjeni u njima.
Sve tri monoteističke religije u Bosni i Hercegovini baštine tradiciju sjećanja na umrle kroz proces zakopavanja njihovih kostiju i obilježavanja mjesta njihovog vječnog počinka, posjete umrlih na mjestima ukopa i izgovaranjem molitvi za njihovu dušu.
Neki grobovi vremenom postaju čudotvorni, drugi sveti, treći pričaju legendu koja se prenosi sa koljena na koljeno. O nekim grobljima se pripovijeda da su pripadala Grcima, druga Rimljanima, treća su nastala od posljedica kuge, četvrta su tzv. svatovska groblja, peta groblja vojnika i vojskovođa.
Ispod brda Palež i Sokolina, na sjeveru Općine Stari Grad u selu Donji Močioci, ponosno stoji jedan osamljeni i ukrašeni stećak sa postoljem. Nešto malo dalje od njega, smještena je nekropola sa 61 stećkom, nazvana “Grčko groblje“, koja predstavlja Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Zapadno od “Grčkog groblja“, nalazi se i “Svatovsko groblje“, jedno od najstarijih muslimanskih grobalja sa ostacima starih nišana.
Termin “Svatovska groblja“ označava zapuštena, nepoznata, stara groblja ili pojedine nadgrobne spomenike, uglavnom kamene, za koje narod ne pamti vrijeme nastanka i umrle koji su u njima sahranjeni. Zabilježena usmena predanja o “Svatovskim grobljima“ kazuju da su to grobovi svatova koji su se nekada davno susreli, međusobno sukobili i izginuli.
Stećci na lokalitetu u Donjim Močiocima u srednjem vijeku nalazili su se na teritoriji župe Vrhbosna, koja je kasnije podijeljena na nekoliko manjih oblasti. Nakon te podjele prostor današnjeg sela Močioci bio je sastavni dio zemlje Pavlovića. Za ovu nekropolu karakteristična je predstava drveća (stabla), koje nije rijetka pojava na stećcima.
Stabla su obično klesana vertikalno od kojeg se na jednu i drugu stranu odvajaju po dvije ili više grana koje su nakošene prema gore ili se simetrično spiralno povijaju. Rasprostiranje stećaka sa motivom stabla karakteristično je za istočnu Bosnu, područje sa bujnom vegetacijom, čije se brojne varijante nalaze oko Kladnja, Vlasenice i Bratunca.
Po brojnosti stećaka i ukrasnih motiva, ova nekropola pripada široj zajednici koja je živjela na tom prostoru. Grobovi velikaša nisu izdvojeni na neko posebno mjesto, već čine sastavni dio nekropole. Na osnovu razlika u ukrasima na stećcima moguće je uočiti da su tu sahranjeni i pojedini velikaši. Po vremenu nastanka, ovu nekropolu je moguće svrstati u period sa kraja XIV stoljeća.
Uža zona Sarajeva je oskudna sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima. Posljednja veća sačuvana kolonija stećaka nalazila se na lokalitetu Carina na Marijinom dvoru. U široj zoni Sarajeva, uključujući i Ilidžu, evidentirano je u 22 naseljena mjesta ukupno 37 lokaliteta sa stećcima, među kojima i stećci na lokalitetu u Donjim Močiocima. [1]
Tuga i žalost za umrlim trebaju biti samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne bi trebalo poprimiti vidne vanjske znakove. Da izuzetno važno mjesto zauzimaju umrli i groblja u tradiciji muslimana u Bosni i Hercegovini govori i podatak da se u jednom sumarnom popisu bosanskog Sandžaka iz 1515—16. g. spominje razvoj Mahale Mekabir (Mahala groblje).
Šabanović u svom radu o postanku i razvoju Sarajeva ustanovio je da se ta mahala nalazila na terasi iznad Miljacke kroz koju vodi ulica Nadmlini prema Kovačima i da spada među najstarija muslimanska groblja u Sarajevu koje je moglo nastati još u XV vijeku. [2]
Prema historijskim spisima, groblja nad Kovačima predstavljaju jedan od najstarijih sačuvanih kompleksa na prostoru Sarajeva. Promjenom urbanističkih planova ove mahale došlo je i do značajnih promjena u strukturi i cjelovitosti ovog groblja. Prvobitna mreža grobalja se protezala od Kučuk Katibove džamije u Nadmlinima, prema Jekovcu pa sve do Žute tabije i dalje prema kulama Širokac i Ploča do Saburine ulice, gdje se zatim spuštala skroz do Baščaršije. Ovaj kompleks grobnih mjesta se sastojao iz devet parcela povezanih malim sokacima u kojima su podizane džamije i formirane mahale oko džamija.
U svome radu “Groblja nad Kovačima u Sarajevu i pitanje njihova uređenja“, gospodin Mehmed Mujezinović navodi slijedeće: “Velika parcela koja se prostirala od Kovača do Halilbašića ulice ekshumirana je još prije Drugog svjetskog rata u svrhu izgradnje škole, ali do toga nije došlo, pa je tako na ovoj parceli sada skladište preduzeća ‘Ogrev’ i nekolike barake [3].
Nekoliko pari spomenika je odavde preneseno u groblje na Grlića brdo, dok su ostali spomenici uništeni. Zatim su 1946. godine također tri veće parcele koje idu od Halilbašića ulice prema Jekovcu pretvorene u parkovne površine, a nadgrobni spomenici njihovi, bilo ih je 200—300 pari, uzidani su u podzide parka i staze, dok se samo pojedinačni stariji koji spomenik sačuvao. Isto tako su već davno nestali skoro svi nišani sa parcele što se proteže između dviju kula na Širokcu i Ploči, na kojem se prostoru danas izgrađuje sportski centar. [4] Na ovoj površini se nalazi još nešto raštrkanih nadgrobnih spomenika“.
Danas su na ovom prostoru ostale sačuvane svega tri parcele ovih grobalja. U većini ovih grobnih mjesta počivaju duše umrlih starih sarajevskih porodica. Tu se mogu pronaći grobovi brojnih esnafskih, trgovačkih, aginskih i drugih porodica, od kojih su neke već izumrle.
Razumljivo je da su u ovim grobljima sahranjivani članovi porodica nastanjenih u mahalama koje gravitiraju ovim grobljima, odnosno Kovačima. Pojedine mahale su i prozvane imenima ovih porodica. Na prostoru ovog kompleksa su ukopani članovi porodica: Saburina, Halilbašića, Džinina, Jabučara, Subašića, Muzaferije, Potogije, Kurte, Kaukčije, Talirevića, Tokića, Sokolije, Neretljaka, Zildžića, Burekovića i drugi.
Najstarija očuvana parcela, iako veoma zapuštena, nalazi se na sastavu ulica Kovači, Patke i Kasima ef. Dobrače. Ovdje se nalazio i grob poznat kao “Karačin mezar“. Predaja kaže da je to grob šehida koji je sa sultan Fatihom došao u Sarajevo i tu poginuo. Njegov grob je bio nadzidan i ograđen željeznom ogradom. Prilikom regulacije ovog dijela puta Karačini posmrtni ostaci su preneseni na Grlića Brdo.
Još jedan stranac po imenu Kajsarli Ahmed-efendija je bio sahranjen na ovom prostoru. Umro je 1292. godine po hidžretskom kalendaru (1875/76). Iz natpisa na njegovom nišanu zaključeno je da je bio vojni operator (đerrah).
Sa prvim spoznajama postojanja sebe u svijetu, čovjek je dokučio i trajnost prolaznosti. Shvativši da je nemoćan da spriječi smrt i ustaljeni protok vremena, odluči ostaviti trag o sebi kroz obilježavanje grobnih mjesta na kojima su često bili ucrtani ili uklesani različiti simboli (prisutno kod stećaka) ili ispisani stihovi na arapskom jeziku ili bosančici u formi tariha. Tarih je književna vrsta koja se razvila na Istoku i koja podrazumijeva zapis o povijesti, događajima, datumima ili jednostavno hronogram koji ima zadatak da čuva podatke i bude pratilac protoka vremena.
“Tarih u osnovi sadrži iskrište ljudske težnje da ostavi za sobom zamjenu za trajnost koju nema, a za kojom teži. A sve to da se pobijedi vrijeme koje čovjeka tako ograničava, a pisani trag o njemu nastavlja da živi svojim životom, i da podsjeća“. [5]
Izvori:
[1] Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
[2] Šabanović H., Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi naučnog društva BiH, knj. XII, Sarajevo 1960, str. 105—106.
[3] Komentar autora: Danas se na ovom prostoru nalazi nedovršena i poluizgrađena zgrada IZ
[4] Komentar autora: Sportski centar je bio u funkciji sve do 2007. godine kada je na njegovom mjestu započeta izgradnja amfiteatra i multifunkcionalne sale u sklopu Memorijalnog centra Kovači
[5] Hadžiosmanović L., Memija E., Antologija tariha Bosne i Hercegovine, Connectum, Sarajevo, 2008.