Narodna ili usmena književnost, poznata i kao tradicijska, najstarija je forma kulturnog stvaralaštva.
Ova usmena predanja služe uobličavanju cjelokupnog ljudskog iskustva, uključujući razumijevanje života i historijskih zbivanja, prirode, magije, religije, običajno-pravnih normi, medicine i slično. Jedno takvo, zabilježio je i Muhamed Hadžijahić u svome tekstu “Badžijanije u Sarajevu i Bosni”.
Ova priča je zabilježena u aprilu 1980. godine od tada 72-godišnje Đule Porča, koja je živjela na prostoru Čeljigovića. Ona je ovu priču čula od svekrve Mulije Porča koja je u svojoj 86. godini života umrla u njihovoj porodičnoj kući u Čeljigovićima (1954. godine).
Neki paša dolazeći u Bosnu na položaj vezira putovao je morem. Bio je naumio da u Bosni provodi zulum. Vozeći se lađom ispao mu je u more tespih od crvena merdžana. Došavši u Sarajevo, pašu je dočekalo i malo i veliko na Kozijoj ćupriji. Izašla je i Đulbadža koja je bila u feredži. Kada je pokraj nje naišao paša, ona mu dobaci: “…Ono što si naumio u Bosni nećeš učiniti…”.
Paša pogleda nanu u feredži i bi mu začudno odakle da ona zna da bi on nešto naumio, ali joj ništa ne reče, već produži do u konak na Bistriku. U konak bi dolazili paši prvaci, ali obični svijet tu nije imao pristupa. Đulbadža pozove Mehagu (koji je posluživao Đulbadžu) i reče mu da ode do paše u konak i odnese mu nešto u krpi zamotano. Neka ono što je u krpi zamotano gurne negdje, ali tako da vezir to vidi. Ni Mehaga nije znao šta je u krpi. Protivio se da ide paši, jer gdje će on među prvake.
Đulbadža mu reče: “Kad sam ti rekla, ti otiđi”. Mehaga je posluša. Došavši u konak vidje gdje paša sjedi u jednoj odaji, pred kojom je bila druga odaja, ali su vrata koja su dijelila ove dvije prostorije bila otvorena. Nije ulazio u vezirovu odaju već u onu prednju. Kad ga je paša pogledao, on metnu iza jastuka onu krpu i izađe. Pošto se prvaci raziđoše, paša digne jastuk. Na veliko iznenađenje tu nađe u krpi zamotan tespih, onaj isti koji mu je pao u more.
Paša odmah poče pitati da li itko zna onoga što je metnuo iza jastuka zamotanu krpu. Rekoše: “Viđamo ga kako prolazi Šeher-ćehajinom ćuprijom” (na putu iz čaršije u Čeljigoviće). Pašini ljudi ga sačekaše na ćupriji i privedoše paši. Mehaga reče da ga je jedna nana natjerala da gurne iza jastuka onu krpu, ali da više ništa ne zna.
Paša će na to: “Reci toj nani neka mi dođe”. Mehaga kaza Đulbadži sve što se dogodilo, a
na to će Đulbadža: “Neka paša dođe meni, ako me treba”.
Nakon što paša ču’ to, uzjaše konja pa pravo kući Đulbadže. Upita je odakle joj njegov potonuli tespih. Ona mu ponovi: “…Odustani od one zle namjere koju si imao prema Bošnjacima. Ako hoćeš možeš što god dati onom što ti je tespih ostavio iza jastuka, jer je siromah i ima male djece”.
Paša se pokaja i odusta od svojih zlih namjera, a Mehagi dade nekoliko dukata. To je sve snažno djelovalo na pašu, pa ne samo da nije činio zulum, već je bio jedan od najboljih paša kojeg je Bosna imala.
Đulbadže su bile najčešće žene derviša ili žene koje su posjećivale tekije, a nakon njihove smrti bi ih narod proglašavao dobrima. U narodnoj književnosti, ali i u historijskim spisima, najviše podataka ima upravo o Đulbadži sa Čeljigovića.