Maj. “Poslednje pripreme za maturu. Virili smo u daljine puni nade. Preko gimnazijskog bedema, k’o pravi dekor za avanturu, prosuo je nežni purpur…divlji badem.”
Nije to tako davno ni bilo, prije nekih sedam, osam godina. Je*o te, uskoro ćemo organizovati drugu godišnjicu. Amra, ne zavaravaj se, davno je bilo.
Sa nosićima u oblacima, svježe dobijenim vozačkim dozvolama – svijet je bio naš. Još da se ta eksterna ili ti ga, državna, matura položi i da se spremamo za maturalno veče (čitaj, moj prvi makeup i štikle). Ima mnogo čarobnosti u tome kad pustiš da budeš dijete do zadnjeg trenutka.
Da se ne lažemo i sad sam, samo što mi nekad kažu Vi ili zovnu “tetom”. Don’t worry, i dalje Amra, čovjek, ogoljena od funkcija koje izvršavam i titula koje sam stekla. Obična djevojka sa 26 godina.
Neko bi rekao “rođena pod sretnom zvezdom magičnom“, ja bih rekla uporna kao koza (horoskopska), koja nikad nije, prosto, htjela da bude na plećima drugih ljudi pa i onih koji je najviše vole – roditelja. Osim kad sam morala, ali to ne računamo.
Moje prva selidba mi je bila put, koja mi je pokazala da će moj grad uvijek biti moja baza – tu sam pustila prvo korijenje i da ću se uvijek s vremena na vrijeme vraćati, ali ne i ostati.
Moji putevi su me dovodili do bola, povrijeđenosti, neopisive sreće, uspjeha, straha, anksioznosti, nekliničke depresije, učenja, ljubavi, rasta.
Ja sam upoznala sebe nakon 22 godine. Neko ne uspije nikad…
Često šaljem srce na raport glavi, ali, prosto, boli njega neka stvar. Fura svoj fazon i sve mi, onako taman kad mislim da sam sve posložila, razbaca. U vrlo jakom je dosluhu sa tijelom. Urote se tako, katkad, protiv mene i popuštam, šta da radim 2:1. Ali, negdje mislim da ono jedino i donosi odluke, koje će me učiniti sretnom.
Da ga slušam, kao što ga ne slušam, sad bih bila u jednom malom dvosobnom stanu sa malim balkonom prepunim cvijeća. Balašević bi dopirao odnekud, daleko od sarajevske gužve i jurnjave, ali opet nekako tu, jer…Sarajevo je ljubav. Kosa bi našla utočište u jednim rukama. Miris badema i morske soli bi našli stanicu u jednim nosnicama…i tišina bi bila. Samo bi je prekidao pokoji uzdah, znajući da je realnost tako blizu. A, zaboga, odrasli žive u realnosti.
Dobila bih svoj maleni nevidljivi i samo meni poznat otisak na čelu i znak na lančiću da ću pamtiti, biti tu. Biti sretna.
“Negde se pipnu naši mali svemiri, kad pomislim da spavaš… Zašušti saten, tišina se uznemiri i kao talas naiđeš…”
Toliko ima riječi, koje, eto, tako stoje u grlu… samo je važno da su izgovoreno onome/onoj ko treba da zna.