Pandemijski dani donijeli su brojne promjene u naše živote, a veliki dio njih se odnosi i na način kako upražnjavamo slobodno vrijeme. Jer, ako ste zaboravili, sva kulturna dešavanja su naprasno ukinuta, pa se nije moglo ni na koncert, ni u kino, ni u pozorište.
Teatri su se u svemu tome nekako najbolje dovijali, pa su preko svojih društvenih mreža puštali snimke predstava kako bi, barem u minimalnom omjeru, ostali u kontaktu sa publikom. Koliko je to bilo uspješno, pokazaće vrijeme jer evo već za par dana kreću sa novim programima, pa je za njih i za sada pandemija završena.
Što se tiče filmova, tu je priča malo drugačija, ako ne i dobrano drugačija. Filmovi su se svakako u velikoj mjeri pomakli na online platforme, pa odlazak u kino polako odlazi i u zaborav. Ljudi zaljubljeni u film održavaće tu tradiciju na životu, dijelom i filmski festivali, ali da je prikazivačka industrija u krizi i mimo pandemije, suvišno je naglašavati. Streaming platforme poput Netflixa uzele su primat kinodvoranama, a dodatni problem se rodio i u prihvatanju takvog novog biznisa od strane filmskih akademija, filmskih smotri i zvaničnih institucija.
U Biggsovom filmu se ne nude direktna rješenja za taj problem jer niko o tome, na tom visokom nivou, još ne razmišlja
Na šta će to da izađe, slabo iko zna, ali je činjenica da i filmski radnici, posebno u ovo krizno vrijeme, odabiru online prikazivanje u odnosu na ono bioskopsko. Neki blockbusteri su na čekanju i od njih filmski moguli neće odustati jer zasigurno privlače mase u mrak kinodvorane, pa su njihove premijere odgođene za drugi dio godine, poput novog filma o Jamesu Bondu – “No Time To Die”. Taj film je trebao izaći još u aprilu, ali avaj, to apsolutno nije bilo moguće. Novi datum je 11. novembar, ali ako nas zavali famozni drugi val, ni od toga neće biti ništa.
Sad se u sve to potiho uvalio i YouTube. Inače ne baš popularna u zvaničnim distribucijama filmova bilo kakve vrste, ova videoplatforma uzima zamaha kod dokumentarista, pa ju je tako i jedan od najpopularnijih, Michael Moore, odabrao za distribuciju svog novog čeda, doduše u produkcijskom smislu. On je jedan od ljudi koji je zdušno podržao realizaciju filma “Planeta ljudi” (“Planet of the Humans”) debitanta Jeffa Biggsa, čovjeka koji decenijama stoji upravo iza Mooreovih najvećih hitova, također kao producent.
U ovom slučaju, uloge su zamijenjene, ali rezultat nije izostao. Pušten u slobodno gledanje, potpuno besplatno na mjesec dana, na Dan planete Zemlje, film je izazvao ozbiljne reakcije kako kritike, tako i publike. Nije to ni čudno s obzirom na to da nije mogao izabrati bolje vrijeme da doživi premijeru, kada je naša planeta došla do daha, a ljudi počeli ostajati bez njega.
Film, naime, govori o tzv. zelenom pokretu i biogorivima kao alternativi sve većem zagađenju od fosilnih goriva. Reditelj ga otvara efektno – odlazi na koncert koji organizuju ti neki “zeleni”, a koji je pogonjen “zelenom” energijom: solarnim panelima. Kada u jednom trenutku počne padati kiša, organizatori se izvinjavaju okupljenima i najavljuju nastavak za nekoliko minuta, dok se prebace na drugi izvor energije. Kada je Biggs otišao iza da vidi o čemu se radi, vidio je agregat na fosilno gorivo, a koji je bio “alternativa” sunčevoj energiji.
Potpuno razočaran, on kreće u pohod kroz SAD kako bi ustanovi šta je uistinu zeleno i bio i kakva nam je alternativa tim crnim zagađivačima. Razgovaraće sa brojnim značajnim ljudima, sa obje strane, koji će braniti svoje stavove te stručnjacima koji će donijeti konačan, zastrašujući zaključak: ljudi je jednostavno previše na ovom sirotom komadu kosmosa.
Vidi se u Biggsovom potpisu dosta uticaja njegovog mentora i zato film i jeste tako gledljiv, progutate ga za tili čas. Mnoštvo činjenica i ljudi koji govore jednostavnim jezikom, lokacije koje razotkrivaju same sebe, te direktna i očita pitanja koja nam donose odgovore koje baš i ne želimo čuti, jasni su aduti ove obrnute kolaboracije.
Svi mi zulum činimo
U jednom trenutku Biggs razgovara sa antropologom koji ima za ljudsku rasu neke značajne odgovore. Ali i sam ih se boji izgovoriti i u tom trenutku na čovjekovom licu vidite jasnu nelagodu, kao da želi početi plakati. Biggs ipak ne odustaje te ga ohrabruje da nam izgovori neizrecivo, jer i sam sumnja da smo u tolikoj banani, da jedino jedna stvar nam može pomoći. Napokon, čovjek odgovara: “Depopulizacija planete je jedina opcija.”
Takve vizije su do sada jasno iznosili samo oni koji su željeli depopulizirati planetu iz čisto sebičnih razloga – da na njoj bude više njihovih, a manje naših, ili obrnuto. Prvi put je neko rekao magične riječi koje uistinu znače boljitak i za planetu i za nas a da su tako jasne, očite i, sasvim prirodno, šokantne. Da bi Zemlja preživjela, jer već smo toliko usrali stvari, jedini način je zaustaviti one koji joj zulum čine. Sve nas.
U Biggsovom filmu se ne nude direktna rješenja za taj problem jer niko o tome, na tom visokom nivou, još ne razmišlja. Ali bili bismo ludi da ne vidimo kako taj neki scenario vrlo lako može biti sličan i pandemiji koja još nije posve iza nas. Teorije zavjere koje kolaju još od marta nude takve rasplete, ali o njima u nekom magazinu koji gaji simpatije ka paranormalnom i okultnom – mi ćemo ostati pri filmu.
Biggs na jasan način razotkriva i sve ove alternativne izvore energije koji su se prije par decenija popularizirali, a ostali su okupljeni pod sloganom zelena energija. U pitanju je sve što ne dolazi od fosilnih goriva – solarna energija, energija vjetra, mora, vode. Biggsa je zanimalo kako suštinski djeluju te mašine i aparati koji proizvode “čistu” energiju, pa se uputio kod stručnjaka za solarne panele. Kada ih je upitao kako i od čega ih prave, shvatio je da tu nema ničega zelenog, jer je bazna sirovina silica, a koju je vraški teško iskopati iz zemlje i razdvojiti od ostalih minerala. Za takav poduhvat potrebne su ogromne mašine koje troše po cisternu goriva dnevno.
Reditelj je s radošću posjetio i promociju prvog Chevroletovog električnog auta, pod intuitivnim nazivom Volt.
“Evo, sve što je potrebno je da ga uključite u utičnicu i za par sati već možete voziti”, ponosno je kazao PR auto kompanije. Na potpuno prirodno pitanje odakle dolazi struja u tu utičnicu, zvaničnici su odjednom morali na neke sastanke. Struja, naravno, to nije teško otkriti, dolazi iz termoelektrane koja troši, vidi čuda, ugalj.
Balvanska posla
Michael Moore je jedan od ljudi koji je zdušno podržao realizaciju filma debitanta Jeffa Biggsa, inače njegovog čestog producenta
Da je Biggs zaista naučio mnogo gledajući Moorea kako snima svoje hit dokumentarce, zorno pokazuju njegova otvorenost i pristup svojim subjektima. Ne libi se doći iza ograde fabrike, postavljati neugodna pitanja, a sve uz smiren glas i jasne argumente. Kroz njegove putešestvije tako putuje i gledalac bez ikakvog zamora i dodatnih upitnika, jer sva njegova istraživanja dobiju i epilog. Uspio je čak razotkriti i šta stoji iza famoznog naziva biogorivo, kao da je to nešto što ne škodi ničemu, kao da ga možemo piti umjesto vode. Rezultat je bio razotkrivanje cijele armije poznatih ličnosti i nepoznatih NGO, a koje su unajmljene od velikih korporacija da umire nemirne glasove javnosti. Najveća laž u svemu je upravo bilo biogorivo, za koje se ispostavilo da su obični balvani. Da, umjesto uglja, termoelektrane koriste balvane. Pa moraš i biti pravi balvan da za struju siječeš i ložiš drvo.
Sve u svemu, Biggs je uspio realizirati zanimljivo štivo koje otvara oči i nagoni nas da razmislimo kakva je naša uloga između meridijana i paralela, a eto koja je također, izbacila YouTube kao mainstream servis za gledanje mainstream sadržaja. Da li ćemo imati koristi od toga – teško. Da li film ima svoje mjesto u svjetskom eteru? Itekako.