Ljudi širom svijeta imaju problema s ignorisanjem hiljada godina biološko-društvenih konvencija i izbjegavanjem da se dodiruju. Rukovanje je jedno od običaja kog je možda najteže odreći se u postpandemijskom svijetu, ali postoje alternative, piše Džejms Džefri.
Obično rukovanje varira od banalnog do moćnog, od običnog pozdrava neznanaca koji se nikad više neće sresti, do zaključivanja ugovora vrijednih milijardu dolara između poslovnih titana.
Postoje različite ideje o porijeklu rukovanja. Možda potiče iz drevne Grčke kao simbol mira između dvoje ljudi koji pokazuju da ne nose oružje.
Ili protresanje ruku tokom rukovanja potiče iz srednjovekovne Evrope, kad su vitezovi drmusali ruke jedni drugima u pokušaju da istresu bilo kakvo skriveno oružje.
Kvekeri se smatraju zaslužnim za popularisanje rukovanja nakon što su ga proglasili ravnopravnijim od naklona.
Rukovanje je “bukvalni gest ljudske povezanosti”, simbol toga kako su se ljudi razvili i postali izrazito društvene, taktilno orijentisane životinje, kaže Kristina Legare, profesorka psihologije sa Teksaškog univerziteta u Ostinu.
Imajući istorijat koji seže unazad hiljadama godina, rukovanje je možda suviše ukorijenjeno da bi se tako lako zaustavilo.
“Činjenica da smo se odlučili za dodir laktovima kao alternativu pokazuje koliko je dodir važan – nismo željeli da izgubimo to fizičko povezivanje”, kaže profesorka Legare.
Taj biološki nagon da se dodiruje i da se bude dodirivan može se naći i kod drugih životinja. Šezdesetih godina prošlog vijeka američki psiholog Hari Harlou demonstrirao je koliko su dodir i nježnost bili važni za razvoj mladih rezus majmuna.
Drugi primjeri iz životinjskog carstva podrazumijevaju naše najbliže rođake: šimpanze se obično dodiruju dlanovima, grle i ponekad ljube kao oblik pozdravljanja.
Žirafe koristi vratove koji mogu biti dugi i do dva metra da bi se upustili u ponašanje koja se zove “neking”, svojevrsno “mačevanje” – mužjaci žirafe obavijaju vratove jedan o drugog i trljaju se međusobno da bi procijenili snagu i veličinu jedan drugog kako bi se utvrdila dominacija.
Uprkos tome, postoje brojni oblici ljudskih pozdrava širom svijeta koji izbjegavaju klopku prenošenja bolesti. Mnoge kulture koriste spojene dlanove ruku sa prstima uperenim prema gore uz blagi naklon, tradicionalni hinduistički pozdrav Namaste kao jedan od najpoznatijih.
U Samoi postoji “zabljeskivanje obrvama”, koje se sastoji od dizanja obrva uz srdačan osmijeh upućen osobi sa kojom se sastajete.
U muslimanskim zemljama, ruka preko srca način je da sa puno poštovanja pozdravite nekoga koga niste navikli da dodirujete.
A tu je i havajski znak šaka, koji su usvojili i popularisali američki surferi, kada savijete tri srednja prsta i ispružite palac i najmanji prst i vrtite ruku naprijed-nazad kako biste ga naglasili.
Fizički dodir nije se uvijek smatrao toliko važnim.
Tokom prve polovine 20. vijeka, mnogi filozofi smatrali su da je iskazivanje nježnosti prema djeci prosto sentimentalan gest koji ne služi nikakvoj svrsi – čak upozoravajući da iskazivanje nježnosti predstavlja rizik od prenošenja bolesti i doprinosi psihološkim problemima odraslih.
U knjizi “Ne gledaj, ne pipaj” bihevioralna naučnica Val Kertis iz Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu kaže da je jedan moguć razlog za to što su rukovanja i poljupci u obraz istrajali toliko kao pozdravi zato što signaliziraju da je druga osoba dovoljno od povjerenja da se s njom razmijene bacili.
Otud historijat ove prakse koja izlazi iz mode ili ulazi u nju u zavisnosti od problema s javnim zdravljem.
Dvadesetih godina prošlog vijeka, pojavili su se članci u Američkom časopisu za medicinsku njegu koji su upozoravali da su ruke agensi prenošenja bakterija i preporučivali da Amerikanci usvoje tadašnji kineski običaj, da se čovjek rukuje sa vlastitim rukama kad se sretne s prijateljem.
Postojale su i skorije primjedbe na rukovanje prije izbijanja epidemije virusa korona: bolnica UCLA-a je 2015. godine uspostavila zonu bez rukovanja na odjeljenju za intenzivnu njegu (ova politika UCLA potrajala je svega šest mjeseci).
Za to vrijeme, mnoge muslimanke iz čitavog svijeta protive se rukovanju iz vjerskih razloga.
Ali uprkos takvim rezervama i primjerima prigovora savjesti na rukovanje, kako je 20. vijek napredovao, gest se razvio u skoro univerzalan i nepokolebljivi simbol profesionalnog pozdrava.
Naučne studije ovog rituala otkrile su da dobro rukovanje aktivira isti dio mozga koji obrađuje druge tipove stimulansa nagrađivanja kao što su dobra hrana, piće, pa čak i seks.
Budućnost bez rukovanja?
I dok neke savezne države u SAD počinju da popuštaju mjere izolacije, budućnost rukovanja i dalje ostaje neizvjesna.
“Da budem sasvim iskren, mislim da više nikad ne bi trebalo da se rukujemo”, izjavio je još u aprilu doktor Entoni Fauči, ključni član radne grupe Bijele kuće za virus korona.
“Ne samo da bi to bilo dobro za sprečavanje bolesti virusa korona, već bi vjerovatno dramatično smanjilo i slučajeve influence u ovoj zemlji.”
Preporuke socijalnog distanciranja vjerovatno će ostati na snazi još dugo vremena, sudeći po smjernicama američke vlade za ponovno otvaranje zemlje, naročito za ugrožene ljude kao što su stariji ili oni sa komorbiditetima kao što su plućne bolesti, gojaznost i dijabetes.
To bi moglo da dovede do onoga što Stjuart Vulf, vanredni predsedavajući Kliničkih integracija i operacija pri Medicinskom centru Del, naziva “naučnofantastičnom distopijom”, gdje će se društvo dijeliti na one koji smiju da dodiruju i da se dodiruju, i one koji moraju da ostanu izolovani.
To bi moglo da stvori ozbiljne psihološke posljedice, kaže doktor Vulf.
“Već ionako pretjerano cijenimo mladost i živost, a ova prisilna vještačka distinkcija između starih i nesposobnih i mladih i zdravih vjerovatno će dodatno teško pogoditi neke ljude.”
Nagon da posegnemo za nekim – fizički – duboko je utisnut u nas. Postoji razlog zašto se procjenjuje da se američki predsjednik rukuje sa 65.000 ljudi godišnje.
“Stare navike teško odumiru”, kaže Elke Veber, profesorka psihologije i javnih poslova na Univerzitetu Prinston koja proučava kako ljudi rizikuju.
“S jedne strane, navike i društveni običaji mogu da se promijene i mijenjaju se kad se promijeni društveni, ekonomski i, u ovom slučaju, zdravstveni kontekst, sjetite se samo sputavanja rasta stopala u Kini, koji je takođe drevni običaj.”
Već postoji mnogo opcija za susrete bez kontakata. Naklon se, na primjer, naširoko praktikuje širom svijeta – i smatra se zaslužnim za manje smrti od virusa korona na Tajlandu.
Potom je tu mahanje, klimanje glavom, smješkanje i mnoštvo signala rukom koji ne uključuju fizički kontakt.
Ali profesor Legare ističe da je jedna od surovih ironija COVID-19 ta da upravo kad su ljudi suočeni sa stresnim okolnostima, najviše zavise od ljudskog dodira.
“Pomislite samo kako reagujemo kad su ljudi ožalošćeni poslije smrti ili nečeg lošeg što im se dogodilo, obično je to zagrljaj ili može da bude samo sjedenje pored osobe i dodirivanje njenog ramena.”
Sanitarne konvencije kao što su kuckanje pesnicama i dodiri laktovima prosto nisu dovoljne kad je u pitanju povezivanje među ljudima.
Kad god se dese, uvijek postoji unutrašnja prećutna svijest o tome da su oni suprotnost od intuitivne prijateljske nastrojenosti, ističe Stiven Pinker, profesor psihologije sa Harvardskog univerziteta, u članku za Harvard gazet, zvanični sajt za vijesti sa univerziteta.
“To objašnjava zašto, makar u mom iskustvu, ljudi ove gestove obično proprate malim smijehom, kao da žele da razuvjere jedni druge da su to vještački agresivni izlivi nove konvencije u vrijeme zaraze i da se nude u duhu solidarnosti”, kaže profesor Pinker.
Zbog rada na javnom zdravlju, uključujući i zarazne bolesti, Delijana Garsija već je počela da izbacuje rukovanje s većinom ljudi. Ali neke navike je teže odbaciti od drugih.
“Ja fanatično volim da se grlim”, kaže Garsija, ističući da joj je posebno teško palo socijalno distanciranje od njene 85-godišnje majke.
“Ona mi je toliko blizu, a ja samo želim da joj priđem, pritisnem lice uz njeno, poljubim je i kažem joj da je volim.”
Ovaj snažan poriv sukobljava se sa brigom oko prenošenja zaraze, što za posljedicu ima “neugodan ples” između njih dvoje, kaže ona.
“Čak i dok mi samo prilazi, počnem da osjećam koliko sam nervozna – šta ako se razboli zbog mene”, kaže Garsija. “I zato se povučem, ali ako ona krene prva da se povlači, ja je slijedim. Potrebna mi je taktilnost da bi mi bilo lakše, a opet ne smijem da joj dozvolim da mi se približi. Odbijamo jedno drugo poput identičnih polova na magnetu.”
Koliko god teška budućnost bez rukovanja ili dodirivanja bila, bolja je od alternative, kaže profesor Veber. “Mislim da ljudi ne prjeteruju s tim u ovom trenutku, mislim da je upravo suprotno.”
“Opstanak ili ostanak u životu još je jedan važan osnovni ljudski nagon. Alternativa je vratiti se životu kakav poznajemo i ignorisati činjenicu da će veliki broj starijih, gojaznih ili ljudi s komorbiditetima umrijeti dok ne steknemo kolektivni imunitet, za šta će biti potrebna poprilična količina vremena.”
Ali ne odustajte od prostog rukovanja tek tako. Iako je izbjegavanje bolesti fundamentalan dio ljudskog opstanka, isto je i s ispunjenim i složenim društvenim životima, kaže Artur Markman, profesor sa katedre za psihologiju sa Teksaškog univerziteta u Ostinu.
“Možda možemo da počnemo tako što ćemo se usredsrijediti na više rutinskog pranja ruku, gelove za pranje ruku, strategije kako izbjegavati dodirivanje lica, umjesto odustati od dodirivanja sveukupno”, kaže on.
“Prava zabrinutost vlada da ćemo usvojiti novu normalnost lišenu dodira i da nećemo biti svjesni šta propuštamo, nemajući taktilni kontakt s ljudima u našem društvenom okruženju.”
Izvor: BBC News na srpskom