Tata Robert u petak prije spavanja uzeo je Noela iz njegova krevetića i stavio ga između sebe i supruge Karoline. Ona voli red i želi da dječačić od rana stekne dobre navike. No, ovaj put je popustila. Kada su dečki zaspali, kriomice je zato ipak malenoga odnijela u njegov krevetić, kako bi se svi dobro naspavali. Kada se ujutro probudila, Noel je opet bio između njih. Bilo joj je jasno da se tata probudio usred noći i kriomice ga vratio, piše Jutarnji list.
Nije se ljutila, dakako. Bio je to trenutak kada je ova mlada obitelj iz Barilovića iza sebe ostavljala najteži period u životu i kada se, sasvim sigurno, pred njima otvarala jedna sasvim nova stranica. To je Karolini prolazilo kroz misli kada je šutke promatrala svoje dvije najvažnije osobe na svijetu. Dan prije, naime, stigla im je potvrda da ona i njezin sinčić više nisu zaraženi. On je bio najmlađi hrvatski pacijent, beba koja je danas napunila 113. dan života čak 45 je nosila virus Covid-19. Noel je ozdravio!
Priča o Karolini Spudić (29), suprugu Robertu (32) i njihovu sinu Noelu priča je o koronavirusu u Hrvatskoj, no ne samo o ovoj bolesti nego i o onom što je ona donijela u naše društvo, priča o ljudima, obitelji, susjedima, prijateljima, trpljenju i strpljenju, strahu i zahvalnosti, životu u samoizolaciji i stigmatizaciji.
Ona počinje i prije nego što se Noel rodio. Trudnoća je bila komplicirana i dječačić je došao na svijet tri sedmice prije datuma koji je bio zaokružen na kalendaru njegovih roditelja – hitnim carskim rezom. Nije bio ni velika ni teška beba, ali kada bi postojala mjerna jedinica za sreću, onda bi količina radosti koju je donio u svoju obitelj bila obrnuto proporcionalna njegovim kilogramima i centimetrima. Kući je s majkom došao 10 dana nakon poroda, februar je kucao na vrata, a u martu su stvari sjele na svoje mjesto. Maleni je uz brižnu majku i ponosnog oca dobro napredovao. No, onda se u jednom, 17. danu marta promijenilo sve.
“O koronavirusu smo se informirali iz medija, pratili smo to kao i svi ostali građani. Vijesti nisu bile ugodne pa smo itekako pazili da društvene kontakte svedemo na minimum. Ja gotovo nisam ni izlazila iz kuće. U čitavom tom periodu porodiljnog u tri navrata otišla sam u trgovinu djetetu po hranu. To je bio razlog i zašto sam tog utorka otišla u grad. Kada sam došla u trgovinu, rekli su mi da je paleta upravo stigla te da će im trebati 40 minuta da je raspakiraju i hranu stave na police. Da se ne izlažem u trgovačkom centru, odlučila sam otići majci, koja ima frizerski salon. Provodila je najviše moguće higijenske mjere, godinama ima stalne mušterije, čak je htjela zatvoriti salon i prije nego što je to Stožer svima naložio, samo da ne izlaže zarazi ni sebe ni druge. Bila sam uvjerena da nema šanse da se tamo zarazim, osim toga, svratila sam na samo petnaestak minuta” priča Karolina o danu koji će zauvijek pamtiti.
Stigmatizacija u mjestu
“Imala sam jake glavobolje, znate kada vas uhvati, a ni tableta ne pomaže. Gubila sam tek, osjet okusa i mirisa, s blago povišenom tjelesnom temperaturom. Kada sam doznala da je gospođa pozitivna, javila sam se na testiranje, ja i djelatnica iz salona. Bilo je to 22. ožujka. Testovi su se vratili negativni. Bila je to dobra vijest, no moje zdravstveno stanje bilo je jednako loše. Javila sam se svojoj obiteljskoj liječnici i rekla da se ne osjećam dobro te da bih možda trebala ponoviti test na Covid-19. Liječnica mi je propisala antibiotik širokog spektra te sam ostala na čaju i medu. Pomislila sam da nijedna viroza i gripa ne može toliko trajati, a meni je tada već bio 12. dan. Tražila sam da mi izvade krv, nisam mogla tvrditi da imam koronu, samo sam htjela doznati što se sa mnom događa. Na jedvite jade moja je liječnica uspjela ishoditi da mi ponove test. Sada je bio pozitivan” govori Karolina ne krijući golemo razočaranje s kojim se vraćala kući nakon testiranja.
Završila je potom na tri dana u bolničkoj izolaciji, a njezina majka preselila se u njezinu kuću kako bi se brinula o malenom. On je, dakako, također bio zaražen. Nastojali su zaštititi Roberta da se i on ne zarazi, a majka je upravo bila izlazila iz samoizolacije nakon događaja u frizerskom salonu. Svjesno riskirajući vlastito zdravlje, preselila se u kćerinu kuću kako bi se brinula o Noelu. To je za nju značilo novu izolaciju, pa je tako vjerojatno postala hrvatska rekorderka jer je u samoizolaciji provela ukupno 45 dana, a da sama nije bila zaražena.
“Mama je rekla da je spremna na sve, da će se izložiti zbog Noela. Pristala sam jer sam u nju imala povjerenja, odgojila je nas troje djece, znala sam da je moje dijete u sigurnim rukama” kaže Karolina.
“Sigurna sam da mu nije bilo lako, ali on je to sve podnio hrabro i odgovorno, ali da, tada mi je pala na pamet misao – da sam ga lampašem tražila, ne bih našla takvog čovjeka kao što je Robert. I prije mi je bio podrška u svemu, čovjek koji me nije kočio, već gurao naprijed, iznimno pozitivan, poseban. Spavao je sam u našoj sobi, ujutro bi se budio prije šest sati pa bi radio nešto oko kuće, pospremao, uređivao, radio je bilo što, samo da mu vrijeme brže prođe. U istom dvorištu, ali u drugoj kući, žive njegovi roditelji. Svekrva je kuhala i hranu nam ostavljala pred vratima. Mama, koja je živjela s nama, bila je na distanci, i ona i ja stalno smo nosile maske i gumene rukavice. Doslovno sam hodala po kući s dezinficijensom i prskala sve što sam dodirivala. Tuširala sam se pet puta dnevno. Nosila sam samo bijelu pamučnu odjeću koju bih iskuhavala. Imala sam jednu plastičnu čašu i pribor za jelo koji bi se prao u perilici odvojeno. Nije bilo lako, ali bili smo svjesni da je to jedini način da mamu i Roberta zaštitimo od zaraze” kaže Karolina.
Nenadani pomagač
Dobili su nenadano i jednog malog pomagača. Njihov francuski buldog Čips svih dana bolesti nije se odvajao od svojeg mlađeg brata na dvije noge. Spavao bi kraj dječačića i javljao odraslima svaki pokret koji bi učinio mališan u svojem krevetiću. Pokazao je nevjerojatnu odanost i ljubav, kako to ponekad, nažalost, znaju pokazati samo psi. Životna drama u kojoj su se našli Spudići, naime, nije ostala samo u njihova četiri zida, već se prelila na susjede, prijatelje, znance. Počela su javna ogovaranja. Polako, ali sigurno na njihov se kućni broj počela stavljati snažna stigma.
“Robijev otac Zvonko je političar. I dok smo hodali, bila sam svjesna što prezime Spudić nosi u tom kraju. Zato sam se nekako s godinama pripremila i dobro sam se nosila s ogovaranjima. No, nisam očekivala da bi to zbog koronavirusa moglo poprimiti takve razmjere. I svekar i svekrva morali su u samoizolaciju, iako ne živimo u istoj kući. Susjedi bi zvali policiju kada bi je vidjeli da ide staviti rublje na sušenje, jednom su vidjeli susjedu kako šeta s bebom u kolicima pa su zvali i tada misleći da sam to ja pobjegla iz izolacije. U to vrijeme, u tih 14 najkritičnijih dana, policija nam je dolazila tri puta dnevno u dvorište. Kod mene na poslu su, kako doznajem, isprintali moju sliku koju su skinuli s društvenih mreža kako me ne bi pustili u zgradu ako dođem. Iako sam na porodiljnom, u samoizolaciji?! Da, to su bili teški trenuci” kaže Karolina.
Nevjerojatna podrška
Uvijek je mogla računati na porodicu, majka joj je bila najveća utjeha, a svekar Zvonko znao bi reći: “Ne brini se, vaša bolest će proći, njihova zloća njima će ostati zauvijek”. I kako to obično biva u loša vremena, ruku ti pruže ljudi od kojih to ne očekuješ, a leđa ti okrenu oni od kojih se tome ne nadaš.
“Nevjerojatnu podršku dobila sam od ljudi koje nisam nikada upoznala, samo smo članovi iste FB grupe u koju nas je okupila ljubav prema francuskim buldozima iz cijele Hrvatske i inozemstva. Ili, recimo, od žene s kojom sam svojedobno ležala u rodilištu, nije znala gotovo ništa o meni, ali kada je čula da sam zaražena, stalno je zvala i nudila pomoć. Koliko topla riječ i iskrena podrška u tako teškim trenucima znači, vjerujte, teško je izrecivo” kaže Karolina. S druge strane, vjerojatno jednako boli kada ti leđa okrene netko na koga si računao.
Simptomi koje su imali ona i njezin sinčić polako su se povlačili, ali svejedno nije imala prevelikih očekivanja od testiranja napravljenih 10. aprila. Bili su i dalje pozitivni. Tješili su ih doktori i porodica, govorili im da se ne obeshrabre, pogotovo nakon testiranja 21. aprila, kada je nalaz još uvijek bio pozitivan.
“Onda je došao taj 28. april. Dan kasnije nazvali su nas i rekli da su nalazi negativni. Laknulo nam je svima. Odmah radimo novo testiranje kako bi se poklopila dva negativna nalaza u nizu. Taj drugi rezultat trebao je stići 1. svibnja. Noel je nakon svakog testiranja bio jako nervozan, toliko je plakao da ga nismo uspjeli smiriti od bolnice do kuće. Osim ova zadnja dva puta, kao da je znao da je konačno svemu došao kraj. Valjda sam cijelo dopodne gledala u mobitel čekajući da zazvoni. Nije zazvonio. Na vijestima sam vidjela da su toga dana svi nalazi u Karlovcu negativni, ali se nije promijenio broj ozdravljenih pa sam se zabrinula. Onda sam zvala ja. Rekli su da naši nalazi, kao i od još jednog gospodina, kasne i da će doći popodne. Zvoni mi telefon, ali to zovu prijatelji i članovi obitelji da pitaju je li to konačno – to. Prolazi ti svašta kroz glavu, u Kini su bili i 60 dana pozitivni, pa se pitaš može li se opet sve zakomplicirati” strahovala je Karolina.
Mobitel je konačno zazvonio s očekivanog broja. Zvali su iz bolnice. Glas s druge strane žice rekao je: “Nalaz je negativan. Vi ste za nas slobodni”.
Bolji ljudi
“Kako je to izgledalo? Neopisivo, emocionalno. Znam samo da je Robert zgrabio Noela i zagrlio ga kako nikad u životu nisam vidjela da netko nekoga može zagrliti. On nije tip koji olako pokazuje osjećaje. Imala sam osjećaj da su s mene pale tone tereta” prepričava Karolina ove sjajne trenutke velikog rasterećenja.
I što sada nakon svega, što će se promijeniti u njihovu životu, kakve će pouke izvući i koju će poruku poslati svima nama?
“Mi smo i do sada živjeli vrlo jednostavno, Robert puno radi, no uvijek bismo nalazili vrijeme koje ćemo provesti skupa. On me zato vozio kada sam morala obavljati neke stvari u gradu ili kada sam išla u posjet prijateljicama, ja sam s njim išla na utakmice jer je angažiran u NK Bariloviću. Zapravo sam potaknula da i ostali dečki iz kluba dovode na utakmice svoje djevojke i supruge, pa je nastao jedan lijepi krug prijatelja. Nastavit ćemo tako, samo što ćemo to vrijeme sada zasigurno cijeniti puno više. Nekima ovo neće sjesti ni danas, možda nikada i ne shvate da smo ozdravili. I sada imam zadršku prema dragim ljudima, mogu li nekog zagrliti, što ako se sretnem s nekim poznatim na cesti, kako ću reagirati, kako će ta osoba reagirati? Na kraju svega mislim da ćemo biti bolji ljudi. Samo malo više poštovanja jednih prema drugima i svijet će biti bolji” kaže Karolina. Njezin dječačić, dakako, o svemu ovome ne zna ništa. No, jednom kad odraste, imat će o čemu pričati s prijateljima.