Muzej “Svrzina kuća” nekada je bio stambeni kompleks koji je pripadao uglednoj sarajevskoj porodici Glođo.
Kasnije porodičnim vezama prelazi u vlasništvo porodice Svrzo. Ovaj muzej stare bosanske arhitekture oslikava nekadašnju kulturu stanovanja u Sarajevu.
Kuća i avlija su u cijelosti izgrađeni u tradicionalnom bosanskog stilu i odslikavaju kako su bogate muslimanske porodice živjele potkraj 18. i tokom 19. stoljeća u Sarajevu. Svrzina kuća je jedna od rijetkih primjeraka kuće podijeljene na dva dijela – muški (selamluk) javni i ženski (haremluk). Dok je selamluk bio namijenjen gostima, haremluk je bio namijenjen za porodično druženje i odmor.
Muški dio selamluk bio je namijenjen gostima koji su dolazili zbog posla, razgovora o politici i uopće za društveni život muških članova porodice, kao i za smještaj posluge. Tu su mogli ostati i na konaku, boraveći u nekoj od muških soba halvata, ispred kojih su na uzdignutom otvorenom balkonu kamariji bili drveni lavaboi za uzimanje abdesta.
U središtu drugog, ženskog ili porodičnog dijela kuće haremluka, je avlija s mnoštvom cvijeća u proljetnom i ljetnom periodu gdje su se članovi porodice odmarali, družili ili ispijali kafu, a u posebno vrućim danima mogli su se zaštititi od sunca sjedajući u hajat, poluotvoreni prostor s hladovinom. Strop mu je ukrašen cvijetnim mozaikom ukrašavajući ovaj mirni kutak kuće. Njegovu ljepotu osvježili su i spasili od propadanja restauratori Zemaljskog muzeja BiH.
Tipična za stare muslimanske kuće je djevojačka soba u kojoj su žene vezući pokušavale iskazati svoju kreativnost, a balkonski prostor ispred sobe je zaštićen od vanjskih pogleda mušepcima koji su skrivali intimu.
Najveća i najljepša soba je musafirhana koja je smještena u prizemlju i služila je za različite svečane, porodične i praznične trenutke. Na njenom je podu pirotski ćilim, na zidu satovi turske i austrijske proizvodnje i raskošno venecijansko ogledalo, a strop ukrašen izuzetnim primjerkom stambolskog lustera koji inače krasi ostale sobe.
Spavaća soba otkriva da se tada spavalo na podovima, a tu je i primjerak bešike za bebe, te zemljane peći na drva koja je zagrijavala prostor tokom hladnih sarajevskih zima. Zidovi su ukrašeni levhama sa citatima iz Kur’ ana te rafama s dekorativnim posuđem. Detalji poput ručno tkanih tepiha, ormari sa urezanim orijentalnim motivima, bakreno posuđe i raskošni lusteri svjedoče o bogatstvu nekadašnjih vlasnika.
Ova posebna kuća ima veliki značaj i to ne samo kao svjedok jednog vremena, ali i kao prostor za kulturne događaje koji se odvijaju u njenoj avliji sa ružičnjakom. Zakonom je kao spomenik zaštićena 1950. , dok je kasnije otkupljuje Grad te je stavlja pod upravljanje Muzeja Sarajeva kao njegov depadans.
Prepuna detalja iz svakodnevnice ondašnjeg stanovništva, vrlo slikovito posjetioca vraća u doba od prije tri stoljeća, oživljujući porodično okruženje i vrlo ispunjen život njenih članova. Građena je u orijentalno-bosanskoj arhitekturi, a osnovna joj je odlika što su ukućani prirodu unosili unutar kuće – vodu i zelenilo.