Nepravedno zaboravljena, uvijek privlačna i ispred svog vremena, drugačija i neobična, otresita i tvrdoglava bila je Sarajka Vesna.
Po ocu Bugarski, a po majci Despić. Danas je dostupno malo informacija dostupno o njoj, iako je ostala zabilježena kao prva sarajevska arhitektica.
Studij arhitekture je upisala u Beogradu, gdje se svakog mjeseca sa uživanjem vozila na relaciji Sarajevo – Beograd, bez želje da ostane u Beogradu duže nego što je bilo potrebno. Voljela je interijer, a posebno zidne tapiserije i tapete.
Sarajevo je naprosto obožavala i ta tvrdoglava ljubav ju je koštala na kraju života. Živjela je životom vizionarke, voljela je plivanje i dobre automobile, a često ste je mogli vidjeti iznad bistričkih mahala kako se sa svojim sportskim kabrioletom marke MG Car Company utrkuje sa vozom Ćirom.
Njen modni izričaj je bio poseban i uklapao se u potpunosti u njen unutrašnji duh.
Život u Sarajevu je provodila u svome stanu u zgradi na Obali broj 18. Dvadeset i drugog augustovskog jutra 1992. godine, tek nekih šest mjeseci kako su granate počele uništavati snova ljudi sa obala rijeke Miljacke, Vesna Bugarski, rođena Despić, odlučila je izaći u šetnju. Ispostavit će se da joj je ta šetnja bila posljednja u njenom skromnom, ali izuzetno interesantnom životu.
Granata ispaljena sa Trebevića pade u blizini Drvenija mosta i ugasi život ovoj po svemu posebnoj sarajevskoj dami. Mračne sile Miloševićevog režima su dugo ucjenjivale njenog brata, profesora Ranka Despića, da će izgubiti katedru i posao u Beogradu ako ne posvjedoči da su je mučki ubili bosanski nacionalisti. On je to hrabro odbijao. Istina je za njega bila jača od ucjene.
Isječak iz priče “Vesna u majčinoj haljini“, autora Šemsudina Gegića:
Dok je sjedila ispred Venecijanskog ogledala u kojemu se uz njen lik vidjela i soba namještena u turskom stilu, Vesna je dugim prstima omršavljelih ruku prelazila preko svog lica praveći iste pokrete kao kada se šminka.
Bila je to jutarnja toaleta na suho:bez krema i mlijeka za lice i tijelo, maskare, kreona, ruža za usne, gela i laka za kovrdžavu kosu, bez naušnica koje je već prvog ratnog mjeseca na Markalama zamijenila za šteku dugog «Marlbora» i dvoje jaja; bez penjoara kojeg je ranjenoj komšinici odnijela u bolnicu; bez ogrlice od sedefa koju dade unproforcu za bocu original Ballantine viskija kojim je 2. maja sa prijateljima nazdravila svom 62. rođendanu i preživjelom danu do tada najžešćeg granatiranja njenog rodnog grada;bez pončo ogrtača po kojemu su je pred rat širom Juge prepoznavali, bijelih zvonastih hlača, svilenih košulja, šarenih majica; bez skupih narukvica i sunčanih naočala; bez osmijeha na usnama i sjaja u očima…
Obula je Vesna sandale koje je kupila u Venciji jer joj odgovaraju uz majčinu haljinu i na glavu stavila šešir jedini sačuvani iz kolekcije koju je, svojevremeno, dok je boravila na usavršavanju dizajna enterijera, kupila u Danskoj. Iz ladice toaletnog stolića je uzela damski novčanik u kojemu je bilo nekoliko njenih crno-bijelih fotografija iz vremena kada je krajem šezdesetih godina studirala arhitekturu u Beogradu.
Pogled na njih za trenutak joj je vratio osmijeh na ne nakarmisane usne i sjaj u neosjenčane oči, nakon čega je fotografije vratila u ladicu, a u novčanik stavila dozvolu za kretanje po gradu koja je bila izdata na ime Vesna Bugarski-prva sarajevska arhitektica.
Umjesto stakala, na prozorima njenog stana u zgradi na Obali 18, mirovale su unhcr-folije što je bio znak da je započeo dan bez granatiranja(!) njenog grada iz kojeg nije htjela otići i ostaviti ga samog na milost i nemilost svojim sunarodnicima-barbarima sa brda.
Izašla je, prošla kroz dvorište ušuškano između Metalca i Prve gimnazije i zaputila se u pravcu Despića kuće u kojoj je započeo pozorišni život Sarajeva. Vuklo je nešto tamo, to nešto jače od nje koje do sada nije upoznala. Dok je koračala pustim tramvajskim šinama, neskidajući pogled sa Miljacke, prvi put kako zna za sebe, hodala je onako ženski-graciozno.
Na pola su je puta sustigli granatom. Prvi put nije čula oglašavanje eksplozivnog pijetla kojeg su odozgo sa brda na nju ispalili. Nestala je u oblačiću dima što je ličio na fišek kokičar. Vesna u majčinoj haljini.