U ljeto 1902. godine u Sarajevu se desilo čudo. Na gradskim ulicama viđeni su prvi primjerci automobila.
Tog ljeta bila je organizovana jedna međunarodna auto trka. Okupljeni narod se ibretio i čudom čudio ovoj novotariji, nevjerujući svojim očima da mogu ići nekakva kola, a da ih konji ne vuku.
Prvi automobil u Sarajevo dovezao je 1905. godine oficir bečkog ratnog ministarstva, kapetan Wolf. Taj automobil koristio se za potrebe poštanskog saobraćaja. Automobili, kao prevozno sredstvo, javljaju se u gradu 1910. godine. Već 1913. godine, u Sarajevu je bilo čak 80 automobila.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, automobili postaju potreba za svaku imućniju porodicu u gradu, koriste se za prevoz robe, putnika, ali i za međugradska putovanja. Usavršavanjem autoindustrije i pojave prvih tvornica automobila na prostoru Jugoslavije, automobili postaju relativno dostupni i za one nešto siromašnije porodice, a putovanja sa međugradskih tura prelaze na međunarodne.
Počinju se pisati i prvi putopisi, a među interesantnijim je onaj o odlasku prvih sarajevskih žena na hadž u daleku Mekku, i to automobilom.
Godine 1981. nastao je putopisni dnevnik hadži Hidajete Mirojević – Zubčević koji ima ne samo empirijsku vrijednost u kontekstu nastajućeg ženskog hodočasnog putopisa, već i svojevrsni kulturološki značaj, koji se odražava u činjenici da je autorica, kao i njezina saputnica, vozila auto ne samo putevima Balkana, Turske i Sirije, već, prema njezinim riječima, i kroz Saudijsku Arabiju.
Predgovor ovog putopisa je potpisala njena prijateljica i saputnica hadži Safija Šiljak – Solak u kojem je zabilježeno da je hadži Hidajeta bila vrstan vozač. Nakon putovanja kroz Srbiju i Bugarsku, stižu u Jedrene, te potom u Istanbul.
Dnevnik je ispresijecan umetnutim ulomcima o znamenitostima krajeva kroz koje prolaze, što je čest postupak hodočasnih autora kojima oni nastoje potkrijepiti svoj narativ za one koji bi iz njega željeli izvući određenu pouku, ali i pozvati ih da se dive prirodnim i arhitektonskim ljepotama u muslimanskim društvima kroz koja prolaze.
Put ih, potom, vodi kroz centralnu Tursku, a na njemu susreću “još Jugoslovena“. Autorica bilježi konake, a potom opisuje kakve ih znamenitosti krase, uz usputne primjedbe o lokalnom stanovništvu kojeg susreću.
Svoj put nastavljaju preko Damaska, a u Jordanu susreću još hadžija iz raznih krajeva svijeta. Svi su sretni kad čuju da i Jugosloveni idu na hadž. Na saudijskoj granici se, pak, dešava nešto neobično. Iako žene ne mogu voziti u toj zemlji, hadži Hidajeta dobija dozvolu zbog toga što je musafir i svoj put nastavlja prema Medini i Mekki.
Isječak iz putopisa hadži Hidajete Mirojević – Zubčević i hadži Safije Šiljak – Solak:
“…kako je nebo zvjezdano i blisko, kako pustinja upućuje da misliš samo na Allaha, jer ja sam imala osjećaj da je sav dunjaluk ostao iza nas, i da sam ja sa svojim životnim bilansom tu pred Allahom, nisam mogla dugo da zaspim i shvatila sam svrhu hadža. Svođenje računa pred Bogom jedan je od čestih motiva razuđene i raznovrsne hodočasničke literature, pa se na taj način može promatrati i sami dnevnik hadži Hidajete – kao bogougodno djelo pisano prevashodno za sebe – pred vlastitu dušu…“