Šminka je vrsta kozmetike, koja se odnosi na proizvode koji su namijenjeni uljepšavanju i promjeni izgleda, najčešće žena, a koriste se za ljepši i ženstveniji izgled.
Potreba i želja za uljepšavanjem stara je vjerovatno koliko i sam čovjek.
Najraniji arheološki dokazi o primjeni kozmetike u današnjem smislu nastali su još u prvim urbanim civilizacijama Staroga svijeta. Žene iz starog Sumera, na jugu današnjeg Iraka, pravile su od antimonita (antimonova sulfida) ili galenita (olovnog sulfida) kozmetičko crnilo pa su njime sjenčile oči da ih prividno povećaju, a osim toga su i bojama rumenile obraze. Iz jednoga slavnog groba iz sumeranskoga grada Ura, nastalog prije Krista, arheolozi su iskopali malu zlatnu kozmetičku kutiju s kompletom za šminkanje.
Stari su Egipćani još više vjerovali u kozmetiku. Kao što se vidi iz egipatskih oslikavanja na zidu ili u grobnicama, i žene i muškarci redovito su sjenčili oči crnilom i modrim lapis lazulijem odnosno zelenim malahitom (hidriranim bakrenim karbonatom, sastavom sličnim bakrenoj patini), piše Geek.
Kozmetički sastojci su se čuvali u kožnatim ili lanenim vrećicama u obliku grumenčića, pa su se na paleti sitnili u prašak te napokon nanosili navlaženim štapićima od drva, bjelokosti, srebra i stakla. I muškarci i žene mazali su kožu žućkastom okrom, ali su je samo žene potamnjivale narančastom bojom. Na obraze se nanosio ruž od crvene okre pomješan s mašću, a slična se smjesa pravila i za usne.
Egipćanke su na nekim slikama prikazane s obojenim noktima i sasvim je moguće da su ih premazivale raznim bojama, ali im nokti nisu bili toliko bitni koliko starim Kinezima. U Kini se sve donedavno držalo da je izvanredno otmjeno imati tri centimetra duge nokte – koji su pokazivali da se njihov vlasnik ne mora baviti tjelesnim radom – a bogati su Kinezi na svoje otmjene kandže učvršćivali srebro da im se ne lome i oštećuju.
Pripadnici civilizacije doline Inda bili su vjerovatno prvi koji su svoj ten osvjetljavali kremom za lice od olovnog bjelila. U gradskim kućama iz tog razdoblja nalazimo kolačiće od tog kozmetičkog sredstva. Slični su se recepti napokon proširili golemim područjem od Britanije do Kine. Grci su olovno bjelilo uvozili s Istoka u obliku tableta, a rimske su ga dame nastavile trošiti unatoč tome što su ljekari do tada već uspjeli dokazati da je riječ o vrlo otrovnoj supstanci.