Kad god bi neko spomeni ljudsku dobrotu, ja bi se sjeti’ onog finog insana iz pofalićkog džemata, ime da mu ne spominjem jer nije međ’ živima, što bi me vazda pitao za roditelje i za mlađu sestru, misleći od mene da je neko drugi.
Molio me i da majci mahsuz selam prenesem, jer oni haman dođu neka dalja rodbina. Pa bi mu ja objasni da ja nisam taj, da se drugačije zovem i prezivam, da sam od drugih sela i da nismo familija, a on bi mi nasloni ruku na rame i samo bi se smješkaj k’o da ništa ne znam, a on znade sve i više od toga.
I ni sam ne znam koliko godina tako – on mojoj porodici slao selame, a ja njemu vazio da sam neko drugi. Na koncu sam i odustao, pa bi mu reci da mi je sestra dobro, da sam majci prenio selam i da ona jednako srdačno selami njega. Pa bi mu pričaj da mi posao dobro ide, a on meni kako mi je djed bio dobar insan i kako mu je jednom valj’o za vreću brašna.
Prošlo od tad hejbet godina i dana, a ja stig’o stasati u odrasla insana. Putevi me u svijet zadjenuli, put Skandinavije i hladnih zemalja, pa sam tamo dočekao vijest o preseljenju onog finog insana iz pofalićkog džemata. I odmah se sjetio kako se zove i kako preziva ta žena kojoj je slao selame. Sjetio se mog drugog imena koje mi je u neznanju nadio, sjetio sestre koju nemam i sela iz kojeg nisam. Pa ga u molitvi pomenuo i dugo tih dana o njemu mislio.
I prošlo bilo tek toliko dana da sam ga u obavezama smetnuo s uma, kada sam na hladnom skandinavskom trgu, u gradu čije vam ime ne znači ništa, naletio na insana sa grbom od ljiljana na reveru sakoa preko bijele košulje. I upitam k’o i svaki pravi Bosanac, kad nekog svog sretne u dalekom svijetu, iz kojeg je grada i kako se zove. Pa mi reče svoje ime i prezime, a ja stadoh pred njim k’o pred bijelim duhom. I dugo šutim i gledam u njega, a on jednako bijel u mene pilji. Nekako napokon progovorim.
Poselamio te, velim, taj i taj, iz pofalićkog džemata, nekoliko stotina puta. I mater ti poselamio, i mlađu sestru. I pomen’o vreću brašna tvog djeda rahmetli. I kako to izgovorim, tako opet zamuknem i gledam mu u nakvašene mlađahne oči. Stoji smušen preda mnom i ništa ne razumije, a sve mu je ko i meni kristalno jasno. Malešan je dunjaluk za ljudsku dobrotu. I ispili smo kahvu tog prvog dana. I još mnoge kahve ispili za moga boravka. Postali prijatelji u gradu gdje nikog drugog imali nismo. Sve zbog selama jednog insana i par zlatnih ljiljana na reveru sakoa.
Zbirka kratkih priča “Dunjaluk”