Nedaleko od Fojnice, na 1.670 metara nadmorske visine, nalazi se jedan od mnogih bh. prirodnih dragulja.
Bili smo na Prokoškom jezeru, čist zrak, šetnja kroz planine, ugodni domaćini i ukusna domaća hrana ostavila je takav utisak da je povratak na ovu prirodnu ljepoticu neupitan.
Ulazak na sam dio jezera košta simbolične dvije marke, koji uključuje cjelokupan prostor oko istog, planinu Vranica i puteve prema njenim vrhovima, gdje možete, ali i ne morate ostati duže od jednodnevnog izleta.
Pametne mobitele slobodno ostavite u autu, signala skoro da i nema, dovoljno za kratak poziv, a ulazak na društvene mreže možete zaboraviti. Ipak je ljepše svima ispričati i poslati slike tek nakon što se vratite, jer imate priliku da se odvojite od svijeta, da budete sami sa svojim mislima, s prijateljima, daleko od uticaja medija i dešavanja. Sigurno ništa zanimljivo nećete propustiti za 24 sata.
Oko jezera se nalazi stotinjak katuna/koliba od kojih većina nudi svoj sadržaj za posjetitelje od noćenja do domaće hrane, a tu je i jedna manja improvizirana prodavnica. Odlučili smo se za noćenje jer zaista nije dovoljno da obićete sve ljepote koje nudi Vranica za jedan dan.
Prvi dan je bio kišovit, pun magle, malo hladnije vrijeme, ali to je bilo i dovoljno jer smo tek došli, potrebno je malo da se tijelo navikne, upije cjelokupnu atmosferu okoline, odmori i kao što se kaže, “dođe sebi”. To je istina, posebno ako dolazite iz nekog većeg grada u kojem preovladava smog.
Svaka koliba ima ispred svoju baštu gdje možete spremiti roštilj, niste ograničeni na unutrašnji prostor koji je skroman ali i čist, sasvim dovoljno, jedini problem je što nema električne energije. Ako ste ponijeli takvu vrstu roštilja i njega slobodno vratite u auto pored mobitela. Nema brige za večernje sate, i bez struje, po stropovima se nalaze LED diode na baterije.
Sutradan je vrijeme bilo dosta ljepše, sunčanije, malo toplije, ali opet uz povremeno spuštanje magle.
Prošetali smo oko jezera i počastili se korpom borovnica, brusnica i šampinjona koje smo ubrali po livadama i u jednoj maloj šumici koja se nalazi sa desne strane jezera nasuprot kolibama sa lijeve. Prema riječima domaćina, glavni razlog toga je sto je livada s druge strane namijenjena za pašu stoke i predstavlja zaštićeno područje.
Ko je dovoljno spreman, može lagano krenuti na pohod prema vrhovima planine, a postoji nekoliko puteva od kojih su većina označena planinarskim krugovima, tako da je pogodno i za ne tako iskusne planinare kod kojih postoji strah da će se izgubiti, što je na Vranici jako teško, a sa samog vrha se u daljini vidi i grad Bugojno.
Ako vam je planinarenje sporedan glagol, oko jezera se mogu iznajmiti cross i quad motori, a samo jezero je poribljeno pastrmkom i tokom ljetnih dana se možete malo i okupati, mada nije preporučljivo jer jezero nije uvršteno kao turističko kupalište, za razliku od Boračkog ili Jablaničkog jezera.
Ako i dalje ništa od navedenih stvari nije privlačno, a već ste došli, mobitel i električni roštilj još uvijek stoje u autu, onda se javite domaćinu vaše kolibe, ili bilo koje druge, i pogledajte šta nude od domaćih proizvoda.
Probali smo sirnicu ispod sača, ljubazna nana je napravila i donijela cijelu tepsiju koja je dovoljna za najmanje četiri osobe. Pored toga postoji domaći sir, kajmak, sokovi, hljeb i naravno sve ostale pite.
Cijela priča se može zaokružiti jednom rečenicom.
Odmor u prirodi, to je promjena predavanja, planinu će pomaknuti samo onaj ko je na početku pomicao kamenčiće.
Autor: Adi Smajić