Alžirca Halida policija je iz Bihaća, zajedno sa još nekoliko stotina izbjeglica i migranata, prebacila izvan Unsko-sanskog kantona, na oko pet kilometara sjeverno od Bosanske Otoke. Dok se ne može vratiti u Bihać niti ići dalje kroz Republiku Srpsku, o njemu i stotinama drugih niko ne brine dok provode noći ispod otvorenog neba.
“Nemamo hrane, nemamo vode. Ljudi piju vodu iz prljavog potoka. Ovo nije za ljude. Čak se i prema životinjama bolje odnosi, daje im se hrana, voda, smještaj, a nas su izbacili u šumu i još nas udaraju”, govori Halid, piše BIRN.
Na entitetskoj liniji, između dva policijska punkta (Ministarstava unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona i Republike Srpske) danima borave iscrpljene osobe u pokretu bez hrane, vode, pristupa ljekaru, toaleta, skloništa.
“Jučer sam se želio okupati u rijeci u Bihaću i došla je policija, pokupila nas i udarala”, kaže Abdel Kajum dok pokazuje modre tragove na svojoj ruci, tvrdeći da su nastale od udaraca policijskom palicom.
Nakon što su se ranijih godina žalili na slučajeve nasilja od hrvatske policije kao i na prisilno nelegalno vraćanje preko granice, takozvani push back, migranti se sve češće žale na postupke policajaca u BiH koji su nasilni prema njima.
Kako bi skrenuli pažnju na svoj bezizlazan položaj migranti su dva puta blokirali magistralnu cestu u blizini Bosanske Otoke, gdje su ih dovezli autobusima prije nekoliko dana.
“Zatvorili smo nakratko saobraćaj na ovom dijelu. Ne želimo ljude spriječiti da putuju, mi samo želimo da vlasti čuju za naše probleme. Šest dana smo ovdje u šumi i niko ne zna za nas. Više od tri stotine migranata gladuje ovdje”, upozorava Halid.
Nešto dalje od ceste lokalni stanovnik sa balkona posmatra grupu migranata ispred svoje kuće. Kaže da je izgubio strpljenje jer cijela ova situacija predugo traje, mnogo je migranata, a policija konstantno dovodi grupe ljudi na njihova imanja.
“Od početka nastojim ovim ljudima pomoći, davao sam im hranu, obuću, ali gubimo strpljenje. Meni nije problem kada migrant ubere kukuruz sa moje njive da jede, ali ih danas prođe sto i to su stotine kukuruza, za mjesec će ubrati na hiljade i ja ostajem bez prihoda”, govori pomalo ljutito stanovnik zaseoka uz cestu Bosanska Otoka – Novi Grad.
Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, u BiH se trenutno nalazi oko 8.000 izbjeglica, migranata i tražitelja azila, od tog broja 5.780 migranata boravi u sedam službenih privremenih prihvatnih centara, dok su ostali na ulici.
Zbog povećanog broja izbjeglica i migranata na ulicama lokalni stanovnici su polovinom augusta u nekoliko navrata i gradova organizirali proteste, blokirali su saobraćajnice i nisu dozvoljavali pokrete migranata.
Na društvenim mrežama također je pokrenuto nekoliko grupa u kojima se direktno poziva na nasilje, širi govor mržnje prema migrantima kao i prema volonterima koji im pomažu. Izbjeglice i migranti se nazivaju “bagrom i gamadi koju treba zatvoriti u žicu, protjerati ili baciti bombe na njih”. Predlagano je kamenovanje i paljenje autobusa koji prevoze izbjeglice i migrante, odnosno tražitelje azila.
Danima su objavljivane tačne lokacije i smjer kretanja izbjeglica i migranata na njihovom proputovanju kroz zapadnu BiH te su bili metom napada i prijetnji.
Jedno takvo iskustvo doživio je i Adil iz Maroka koji je iz Sarajeva otišao u Veliku Kladušu u namjeri da odatle nastavi put prema Italiji. Spavao je u napuštenoj kući pored Velike Kladuše sa dva prijatelja i jedne večeri su došli lokalni stanovnici i, kako je on rekao, zaprijetili im oružjem te su ih protjerali.
U gradu i po selima tih dana održano je nekoliko protesta i blokada saobraćajnica iz čega su shvatili da nije sigurno boraviti u Velikoj Kladuši te su se vratili u nazad Sarajevo. Adil je profesor je engleskog jezika i cilj mu je stići do Engleske gdje živi dio njegove porodice.
Požalio je zbog napuštanja svoje zemlje i trenutno ne može krenuti naprijed niti se vratiti nazad i kaže kako cjelokupna situacija jako loše utiče po njegovo psihofizičko zdravlje.
Aktivisti i volonteri su zabilježili nekoliko ekstremnijih slučajeva premlaćivanja i zastrašivanja ljudi u pokretu, kako od policajaca, tako i od dijela lokalnog stanovništva. Na putevima se mogu primijetiti brojni izlijepljeni plakati na kojima je stilizirana mrtvačka glava sa natpisom “game over” i upozorenjem upućenim migrantima da više nisu dobrodošli.
S druge strane, volonteri i aktivisti iz Bihaća, Velike Kladuše i drugih gradova nastoje pomoći izbjeglicama i migrantima, ali se sve više plaše za vlastitu sigurnost. Čak se javno na društvenim mrežama postavljaju imena i slike osoba koje pomažu migrantima i tako se izlažu linču.
Sagovornica Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) od prvih dolazaka migranata na ova područja sakuplja i dijeli humanitarnu pomoć, ali se sada plaši i ne želi da joj objavljujemo ime.
“Strah me je reakcija mojih sugrađana, a ni policija ne dozvoljava da dijelimo pomoć. Ako je dijelim, onda se skrivam”, kaže ona.
Zbog pritiska stanovništva, vlast u Unsko-sanskom kantonu zabranila je prevoz i ulazak izbjeglica i migranata u ovaj kanton. Zabranjeno je izdavanje smještaja migrantima i donesena je odluka o hitnom izmiještanju migranata van kantona.
Slične mjere sprovodi i policija Republike Srpske, tako što migrante iz ovog bh. entiteta organizovano prevozi do entitetske linije u blizini Bosanske Otoke. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona po livadama i šumama između dva entiteta nalazi se 440 iscrpljenih i izgladnjelih osoba kojima se ne dozvoljava kretanje ni u jednom pravcu.
Situacija u Unsko-sanskom kantonu sve je složenija u proteklom periodu. Zbog povećanog broja migranata na ulicama gradova stanovništvo je sve glasnije u negodovanju i tvrde da se osjećaju izdano od strane državnih vlasti i da je sav teret i briga o migrantima spala na njih.
Na krajnjem zapadu BiH, u mjestima Tržac i Šturlić, česti su susreti lokalnog stanovništva i migranata koji na tom području idu u “game”, kako zovu pokušaje prelaska granica kroz šume i planine do Italije, ili tu budu vraćeni ukoliko ih u prelasku uhvati policija u Hrvatskoj.
“Nemamo nikakvih problema sa migrantima i oni uglavnom samo prođu ovuda. Ako traže jesti i ako imam, ja im dam. Znam da je njima teško i gledam ih danas idu sa djecom od tri-četiri godine. Gdje će tako?”, pita se mještanin Mile čija se kuća i imanje nalaze uz cestu kojom migranti redovno prolaze dok započinje sa vađenjem ovogodišnjeg uroda krompira iz zemlje.
“Nezgodno i žao ti bude jer čovjek traži kruha, a ne možeš da mu pomogneš. Pogotovo je teško kada ovuda prolaze porodice sa djecom”, govori Mirzet iz sela Johovica, dok se supruga, držeći dijete u rukama, nadovezuje sa pričom da su migrantima davali pelene i kolica za djecu, te da često viđaju ista lica jer ih vraćaju iz Hrvatske.
Kažu kako im nije svejedno, pomogli bi i više da mogu, dok istovremeno imaju određenu dozu nepovjerenja i straha.
“Probudiš se ujutro i dočeka te šator kojeg su migranti postavili nedaleko od tvoje kuće. Nije ti svejedno jer svakakvih ljudi ima, a i pojavila se korona. Država bi trebala preuzeti brigu i više se angažovati oko migranata. Narod ovdje najviše ispašta i ne može podnijeti ovu situaciju”, govori stanovnik Johovice i dodaje da i policija dovozi migrante u selo i ostavlja ih ljudima ispred kuća.
Nekoliko kilometara dalje, u Šturliću, grupa od petnaestak izbjeglica, među kojima ima i djece iz Afganistana, sjedi na asfaltu, jedu i pakuju stvari u velike ruksake za put prema Hrvatskoj.
Pobjegli su od ekstremista, terorista i eksplozija te bolji i sigurniji život žele započeti u EU.
“Život u Afganistanu je nesiguran, opasan i česti su napadi. Tri godine sam radila kao babica u privatnoj klinici i morali smo da odemo. Prešli smo sedam zemalja, uglavnom pješice i tokom godinu dana”, kaže Fazila iz Afganistana i dodaje kako je sa porodicom pet puta su pokušavala prelaziti teritorij Hrvatske, ali bi ih policija vratila, oduzela novac i zapalila stvari koje nose sa sobom. Tog jutra su krenuli pješice iz Velike Kladuše jer niko ne želi i ne smije da prevozi migrante, iako bi platili. Teško je kretati se sa malom djecom, umorna su, a i stvari su preteške koje nose sa sobom.
“Put je težak i opasan, noću spavamo u šumi i hladno je, ali zbog budućnosti djece moramo ići dalje”, govori Zahra iz Afganistana dok jednog dječaka od četiri godine stavlja mužu na leđa u nosilicu, a drugog petogodišnjaka prihvata za ruku i kreće u sumrak sa grupom na neizvjestan put na zapad.