Gornja ili Inat ćuprija izgrađena je u 17-tom stoljeću u Stocu.
Ova ćuprija smatra se najstarijim mostom na rijeci Bregavi. Kao što i sam naziv, ali i legenda kažu, sagrađena je iz inata.
Gradnja Inat ćuprije počela je krajem XVI i početkom XVII vijeka. Smatra se da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu. Nesimetričnog je izgleda, jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke. Legenda kaže da se graditelj na ovaj način htio osvetiti tadašnjem uzurpatoru na vlasti u Stocu.
Prema legendi se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, a zatim bega, pozvaše iz Stambola jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on stigne sa Stočanima i odbrani je.
Smatra se da je to bilo 1658. godine. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake…“
Tada, historija se naglo prekida, a započinje posebna legenda.
“Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak. Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn’es’ nakije ko i on. Doš’o njihov vakat…
Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju.
U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide.
Kaže Isah Trtku: “Gradit ću ćupriju, ama k’o burmu, pa pola burme na suncu, a drugo pola u vodi.” Trtak ni da čuje. “Hoću”, kaže, “ćupriju da ima više oka nego begova.
Argati počeli jazit’ Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.
Dok su zidali – kaže legenda – smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije’ s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!
Trtak, ko prazna glava, poč’o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit’o”, navodi se u Čelebijinom putopisu.
Stolac kao raskršće civilizacija oduvijek je bio poznat po mnogim građevinama, mostovima iza kojih se krije dosta neispričanih predanja i upravo to je ono što ga čini bogatim kulturno-umjetničkim i historijskim naslijeđem Bosne i Hercegovine koje svakako vrijedi posjetiti.