Nedavno se pojavila informacija da je zabilježeno curenje radioaktivnog izotopa cezija (Cs-137) na lokalitetu bivšeg pogona kompanije Energoinvest u Tvorničkoj ulici u Sarajevu.
Iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH ranije su istakli kako je ovaj prostor ograđen te da su poduzete aktivnosti na sanaciji od strane Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost.
Da se ne radi o nimalo bezazlenoj situaciji najbolje govori činjenica da je riječ o dugoživućem radionuklidu koji ostaje vazduhu decenijama, a predstavlja i ozbiljan rizik za zdravlje ljudi i životinja. Još je uznemirujući podatak da je toksičan i u malim količinama.
Interesantan je podatak da se čak četiri godine nakon černobilske katastrofe blizu 80 posto radioaktivnog cezija i dalje moglo registrirati u površinskim slojevima zemljišta prekrivenim vegetacijom.
Naime, ovaj spoj je došao na navedenu lokaciju još sredinom prošlog stoljeća i bio je korišten za potrebe tadašnjeg Energoinvesta TAT, a čuvao se u posebno opremljenim prostorijama za skladištenje opasnih materija. Zbog promjene vlasnika došlo je i do izmještanja cezija pri čemu je pukla jedna od kapsula u kojoj se nalazio te je tako došlo do kontaminacije.
Iz ekološkog udruženja Eko Akcija na svom Facebook nalogu objavili su kako je predratni gigant bh. industrije i nauke Energoinvest, u jednom svojih mnogobrojnih instituta, držao radioaktivni Cezij-137 najvjerovatnije zbog obavljanja sofisticiranih industrijskih mjerenja, prenosi Oslobođenje.
“U jednom od pogona Energoinvesta na Stupu su pravljeni i separatori pare koje je Energoinvest izvozio u Sovjetski savez gdje su ugrađivani u nuklearne centrale. Izrada takve opreme zahtijevala je i vrhunsko znanje, preciznu izradu i kontrolu kvaliteta, Energoinvest je to sve uspješno radio. A onda, što nije uništio rat, uništiila je poslijeratna pljačkaška privatizacija. Energoinvest, koji je nekada zapošljavao desetine hiljada ljudi i zarađivao milijarde dolara godišnje, praktično više ne postoji, rasprodat je za građevinskog placa i otpada. Ipak, radioaktivni materijal je ostao bezbjedno zbrinut u olovnom kontejneru unutar nekadašnjeg energoinvestovog pogona na Stupu.” istakli su na svom Facebook nalogu.
Dodali i su i to kako je prilikom premještanja kapsula sa cezijem došlo do njihovog pucanja prilikom čega se oslobodio ovaj radioaktivni spoj. Ističu kako su cijeli incident potpuno prešutjeli čelnici Državne regulatorne agenciju za radijacijsku i nuklearnu sigurnost, Federalne uprave civilne zaštite, kojoj je incident prvo prijavljen, te Federalnog zavoda za javno zdravstvo čiji je stručnjak izvršio mjerenja radijacije.
U potrazi za odgovorima na pitanja kako je došlo do curenja cezija i na koji način će se tretirati ovaj problem kontaktirane su i Državna regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost te Federalna uprava civilne zaštite.
Hemičar Namir Halilović nam pojašnjava da je cezij metal koji je tečan na sobnoj temperaturi i kojeg karakterizira izuzetna reaktivnost i mnogobrojnost izotopa (varijacija).
“Upravo opasnost dolazi od njegovih izotopa, a takav je i Cezij-137 koji se najviše u suštini koristi u industriji i medicini. On se dobija obradom nuklearnog otpada i kao takav je upitan za skladištenje. Kako ga se riješiti je vrlo važno pitanje, ali treba biti svjestan da je Evropa, ne samo naša zemlja, zagađena cezijem i to najviše zbog dvije nuklearne katastrofe. Prva je svakako ona u Japanu, a druga u Chernobylu. Te radioaktivne kiše su zahvatile i naše područje. U Sarajevu je u pitanju lokalno onečišćenje, a rješenje treba tražiti u lociranju, izoliranju materijala i njegovo grupisanje i odvoženje na mjesto gdje će biti propisno zaštićen.” istakao je on.
Halilović je dodao kako postoji mogućnosti crnog scenarija koji bi se sastojao od velike apsorpcije cezija od strane zemlje, što bi ovaj metal zadržalo još dugo vremenu u životnoj sredini.
“Nažalost, ne postoji zaštita organizma ako već ovaj metal dođe u tijelo. On se ne može preraditi i negativne posljedice su skoro pa neizbježne. Dvije vrste gljiva su posebno poznate po apsorpciji ovog metala koji vrlo lako može dospjeti u lanac ishrane i tako što ga apsorbira voće ili povrće. To može biti strašan problem.” upozorava ovaj hemičar.