Pričanje o osobi koja nije prisutna je najjednostavnija definicija tračanja, a istraživanje obavljeno u časopisu “Social Psychological and Personality Science” otkrilo je da osoba dnevno u prosjeku provede 52 minuta tračajući.
Tračanje nije samo širenje zlobnih glasina ili sramotnih priča, tračanje podrazumijeva i samo dijeljenje informacija.
Funkcije tračanja
Izbaciti tračanje iz svakodnevne komunikacije možda je najteže upravo iz razloga što obavlja neke od osnovnih funkcija socijalizacije. Jedna od najjačih pozitivnih strana tračanja je normalizovanje moralnih granica u društvu, jer ako tračanjem treće osobe osuđujemo njeno ponašanje, upravo to ponašanje koje sagovornici prihvataju kao neprihvatljivo, takvo i ostaje.
Tračanje takođe podstiče i gradi osjećaj zajedništva među ljudima, koji u nedostatku tema za razgovor, najčešće kreću s pričom: “Ej, jesi li čula da onaj…”
Takav oblik konverzacije zapravo je zabavan, te se može uporediti s laganim štivom, pa kad se želimo opustiti, okrećemo se tračanju kao zabavnoj razbibrizi.
Još jedna karakteristika tračanja jeste da se osoba koja trača postavlja superiorno prema tračanoj osobi, zauzevši stav da se njoj tako nešto nikad ne bi dogodilo, odnosno da ona tako nešto nikad ne bi učinila.
Tračanje takođe stvara uspomene, anegdote, nešto o čemu će se pričati nakon nekog vremena, i čemu će se svi smijati, pišu Nezavisne.
Fundamentalni ljudski instinkt
Tračanje je fundamentalni ljudski instinkt jer su naši životi duboko ukorijenjeni u grupama. Ne samo da živimo u grupama, nego i naš opstanak zavisi od ljudi iz tih grupa.
“Zbog toga nam treba što više informacija o ljudima oko nas kako bismo znali kakvi su, kome se može, a kome ne može vjerovati, ko krši pravila grupe, ko je prijatelj s kim, kakvi su im stavovi, itd.”, objašnjava Mark Leri, profesor psihologije i neurologije na Univerzitetu “Duke”, koji se specijalizovao za društvenu i psihologiju osobe.
Ogovaranje ne informiše samo o osobi koja je tema razgovora, nego i o osobi koja ogovara.
Kroz tračanje se može naučiti kakvi su stavovi te osobe, njena uvjerenja i kako se odnositi prema ljudima kada ih vidite ko i o čemu ogovara. Ako se i ne uključite u tračanje, samo slušanje drugih dok ogovaraju može vam reći šta je toj osobi važno, može li joj se vjerovati da čuva tajne.
Kada se pridružite tračanju, to može ojačati vaše društvene veze.
Istraživanje iz 2014. godine publikovano u časopisu “Psychological Science” zaključilo je da ogovaranje poboljšava saradnju unutar grupe, a njeni članovi postaju manje sebični.
Negativne strane tračanja
Negativne strane tračanja su prvo čega se većina sjeti kad se spomene sam taj termin. Loš predznak koji prati tračanje tiče se prvenstveno posljedica koje trač ostavlja, a i samog uzroka zašto se neki trač proširio.
Veliki broj tračeva ljudi pokrenu iz ljubomore, zlobe, s namjerom da nekog diskredituju ili omalovažavaju.
Ruska carica Katarina Velika je žrtva jednog od najpoznatijih tračeva u historiji.
Pričalo se da je ona umrla u sumnjivoj radnji koja je uključivala konja. Iako je davno otkriveno da se radi tek o zlobnom traču, isti je poznat i dan-danas, iako je prošlo više od 200 godina od njene smrti.
Ta priča najbolje potvrđuje da se dobar glas daleko čuje, a loš još dalje, što je upravo i osnovni problem kod tračeva, jer čak i kad se dokaže da je u pitanju samo trač, on se i dalje prepričava, a širitelji takvih priča neistine nastavljaju pričati ograđujući se time što priču počinju s “čuo sam..“, “priča se”… i završavaju s “a čuj, gdje ima vatre, ima i dima”.
Tračanje često znači iznevjerivanje nečijeg povjerenja, budući da je informacija o kojoj se priča u određenom broju slučajeva potekla od same žrtve tračeva, koja je događaj ili doživjela s nekim ili povjerila nekoj osobi u koju je imala povjerenja, a koja je to proslijedila dalje.
Još jedna posljedica tračanja je sama igra pokvarenog telefona. Što se trač dalje širi, to se on od osobe do osobe više mijenja, i sve je dalje od istine.