Na današnji dan prije 542 godine u Rimu je umrla Katarina Kosača, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i kraljica koja je obilježila historiju BiH.
Rođena je u Blagaju kod Mostara 1425. godine od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan “Herzog”-om, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača je već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg”. Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja.
Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Osmanlija, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo i s vremenom su privedeni na islam.
Legenda kaže da je napuštajući Bobovac rekla: “Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja – pšenice s Liješnice, ribe iz Bukovice i voda s Radakovice, jer toga više na svijetu nema.”
Odlazi u Rim, postaje članica III. reda sv. Franje. Petnaest godina provedenih u Rimu bilo je ispunjeno žalošću za djecom. Bile su to i godine tuge zbog stradanja njenog naroda i godine čežnje za domovinom. Jedino svjetlo u toj tami pružala joj je vjera, svijest kako je Bog s njom.
Pred smrt napisala je oporuku u kojoj kao predstavnica bosanskog kraljevstva imenuju papu Siksta IV. i njegove nasljednike vladarima Bosne uz napomenu da vlast predaju njenom sinu ili kćeri, ako se povrate na krščanstvo.
Umrla je pet dana nakon oporuke. Po vlastitoj želji pokopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom.