Slavni brazilski pisac Paulo Koeljo nedavno je proslavio 73. rođendan, tim povodom, prisjećamo se nekih od najzanimljivijih mudrosti kojima je jedan od najprodavanijih pisaca današnjice naučio milione ljudi.
Budući da je Paulo bio sklon istraživanju, to je uradio i sa pojmom pisac. Došao je do zaključka da je pisac, između ostalog, osoba koja uvijek nosi naočale i ima obavezu da bude neshvaćen od svoje generacije.
Moraš se privići na malo tuge, nećeš znati šta je sreća, ako je ne budeš imao sa čime uporediti.
Paulo Koeljo je bio sklon suprostavljanju. Odbijanje da poštuje tradicionalne životne puteve kao i njegova introvertnost, potaknuli su njegove roditelje da ga pošalju u mentalnu instituciju u njegovoj 17. godini života, iz koje je Paulo tri puta bježao, do svoje 20 godine.
Pod pritiskom roditelja, Koeljo upisuje Pravni fakultet i napušta san da postane pisac.
Sve bitke u životu služe da nas nečemu nauče, uključujući i one koje gubimo.
Sredinom 80ih Koeljo pješači preko 500 kilometara sjevernim dijelom Španije, što postaje prelomni momenat u njegovom životu. Na ovom putu on doživljava duhovno buđenje, što je opisano u romanu The Pilgrimage. Nekoliko godina kasnije, Paulo Koeljo to objašnjava u jednom intervjuu iz 1986. godine:
“Bio sam vrlo zadovoljan sa onim što sam radio. To mi je davalo hranu i piće, imao sam posao, osobu koju samo volio i dovoljno novca ali nisam ispunjavao svoj san. Moj san je uvijek bio i ostao da postanem pisac.”
Tako je Paulo Koeljo napustio obečavajuću karijeru tekstopisca pjesama i postao romanopisac.
“Kad porasteš, otkrićeš da si često branio laž, obmanjivao sebe ili patio zbog gluposti. U određenom trenutku našeg postojanja gubimo kontrolu nad sopstvenim životom i prepuštamo se sudbini. Eto, to je ta najveća laž na svijetu.“ Ko želi da vidi dugu, mora da nauči da voli kišu.
Najbjedniji su oni koji ravnodušno posmatraju tuđu bijedu. “Ne dolaze sve oluje da ti unište život – neke dođu da ti raščiste put. Smrt obično primorava ljude da bolje osjete život.“ Kada neko ode, odlazi zato što neko drugi treba da dođe, i čovjek se voli zato što se čovjek voli.
“Za ljubav ne trebaju razlozi. Moraš da se navikneš na malo tuge u životu. Nećeš znati šta je prava sreća ako ne budeš imao sa čime da je uporediš. Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocjenije što ima, ljubav. Da bi vjerovao u svoj sopstveni put, ne moraš da dokazuješ da je tuđi put pogrešan.”
Nijedan život nije potpun bez mrvice ludila. Riječi su zapisane suze, a suze su riječi koje treba da se rone. Kada volimo i iz dubine duše vjerujemo u nešto osjećamo se snažnijim od svijeta i obuzima nas spokojstvo koje proizilazi iz čvrstog ubjeđenja da ništa ne može da poljulja našu vjeru.
Ta neobična snaga omogućava nam da uvijek donesemo prave odluke u pravo vrijeme, a kad ostvarimo svoj naum, tek tada postajemo svjesni vlastitih sposobnosti.
Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to na sred neke pustinje ili usred nekog velikog grada, i kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj i samo postoji taj trenutak.