Pitanjem vremena i načina nastanka grada Sarajeva bavili su se mnogi s različitim stepenom uspjeha, a za ulazak u bilo koju vrstu ozbiljnije rasprave po tom pitanju nužno je poznavanje izvora.
Prvi svjetski putopisac koji je prošao kroz Sarajevo i opisao ga bio je Katarin Zeno 1550. godine. Na ulazu u Sarajevo morao je prijeći preko dvije velike rijeke: Gerbenisse i Dobrinje, nakon čega je došao do treće manje rijeke kojoj ne zapisa ime (Miljacka).
Gerbenissa rijeka je zapravo rijeka Željeznica i ovo se smatra kao njeno najstarije zapisano ime.
On je o Sarajevu zapisao slijedeće:
“Varoš se stere među onim brežuljcima s obje strane neznane rijeke. Puna je vrtova i dobrih voćnjaka. To je trgovačko mjesto, naseljeno od Turaka i kršćana. Kuće su građene od drveta, kamena i zemlje. Tu ima mnogo džamija i karavansaraja. Sarajevo ima i tvrdicu, sagrađenu na vrh brda. Varoš broji do 10.000 kuća, a svaka kuća ima svoj vrt i čardak. Vrtovi su lijepi poput onih u Padui. Tu je stolica sandžaka ove pokrajine Bosne. Tu je također veliki i mali sudac…”
Putopisac Zeno je također umjesto prijašnjeg imena “Vrhbosna” za Sarajevo koristio naziv “Sarraglio” (Sarajevo).
Iako je arheološki dokazano da Sarajevo vuče korijene još iz prethistorije, djelovanje Isa-bega Ishakovića predstavlja najvažniju epizodu u dugoj historiji formiranja Sarajeva kao prepoznatljive urbane cjeline. Sredinom 15. stoljeća Isa-beg Ishaković udario je temelje jednog sasvim novog grada, čiji razvoj u kontinuitetu teče do danas, pa se zbog toga Isa-beg Ishaković s pravom smatra njegovim osnivačem.
Dakle, rodnim listom Sarajeva se smatra Isa-begova vakufnama iz marta 1462. godine, koja je najraniji i najznačajniji izvor o nastanku Sarajeva, i upravo se navedena godina uzima godinom utemeljenja ovog grada.
U vakufnami se Sarajevo naziva kasabom, a uslov za dobivanje statusa kasabe jeste postojanje džamije i naselja oko džamje, te postojanje trga i pazarnog dana.
Na području današnjeg Sarajeva, na lijevoj obali Miljacke, je prije 1462. bio sagrađen dvor, ili kako se u turskom jeziku naziva saraj, pa je po tome Sarajevo i dobilo svoje ime. Također, postojao je i jedan trg, koji se nalazio na prostoru Baščaršije.
Prije gotovo stotinu godina, davne 1920. godine, Sarajevu se dolazilo starim putem preko Kozije ćuprije, a putniku bi se šeher u prvi mah ukazao moćnom stijenom koja temelji vratničku Bijelu tabiju, pa bi, kako se približava Bentbaši naišao na visoko upereni Babin zub.
Posjetitelji davne 1920. godine u gradu na Miljacki su mogli stići i zahuktalim, ćađavim ćirom, pa bi im se, preko željezne konstrukcije bistričkog željezničkog mosta Sarajevo ukazalo u svoj svojoj širini, spremno da ga zauvijek u sebe zaljubi.
Šeher Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine, nedaleko od grada Sarajeva su bistri i hladni izvori rijeke Bosne po kojoj je čitava ova lijepa zemlja dobila svoje ime. Nekada, ova rijeka zvala se je Bosante ili Bosanius.
Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost. Sarajevo ima svoju prošlost, svoju historiju, drugu priču o rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba, dolaska raznih slavenskih plemena do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve. Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja.
Sa imenom koje i danas nosi, ovaj grad na obalama rijeke Miljacke nastajao je polovinom petnaestog stoljeća poslije propasti srednjevjekovne bosanske države pokopane u dugim i žestokim sukobima i ratovanjima zavađenog i nesložnog bosanskog plemstva. Dugo su se o Bosni otimali i kraljevi mađarski, i pape rimske i turski sultani.
Svaka etapa razvoja veže se za određeno historijsko razdoblje kome je često pečat davala neka okupaciona sila koja je na ove prostore donosila nove društvene odnose, svoju kulturu, način življenja, ali i novi tip urbane organizacije i gradnje.
Osmanlije su težile pretvaranju značajnih srednjovijekovnih lokaliteta u administrativne centre, i upravo zbog toga Sarajevo biva postavljeno kao centar, prvenstveno ejaleta. Stanovništvo je svoje poslove obavljalo na čaršiji, a ona je također predstavljala društveni centar, središnju tačku za grad, ali i za građane.
Osnovno obilježje čaršije su dakako bile zanatlije, a trgovine u kojima su prodavali svoje proizvode su bili smješteni u ulicama koje su se nazivale po proizvodima. Sarajevo je u tom periodu bilo podijeljeno na mahale. Svaka od mahala je obično sadržavala jedan vjerski hram pripadnika vjerske zajednice koji su tu stanovali, a ime mahale bi se vezalo za ime graditelja datog vjerskog hrama.
I danas u starim mahalama možemo vidjeti džamije koje datiraju iz navedenog perioda. Pored Isa-bega Ishakovića nemjerljiva je zaostavština još jednog velikana, Gazi Husrev-bega. Gazi Husrev-beg je bio bosanski sandžak beg, iza sebe ostavlja medresu, džamiju, sahat kulu i biblioteku, sve građevine ponosno nose njegovo ime, a i danas su osnovnim simbolima Sarajeva.
Na ovom videu možete vidjeti prizore Sarajeva zabiljžene davne 1920.godine. Pogledajte kako su ulice grada izgledale prije gotovo 100 godina, kako su muškarci bili obučeni, a kako žene, kojim aktivnostima su se bavili na ulicama grada te je li zaista Sarajevo gdje je nekad bilo?
Danas, u svom novom-starom ruhu, ono nudi dobrodošlicu svakom putniku dobronamjerniku i prava je poslastica za oči i dušu onoga koji u njega kroči.
Sarajevo se smatra kao jednim od najprivlačnijih turističkih destinacija u svijetu.