Umberto Eko je svom unuku srednjoškolcu napisao pismo kojim se zapravo obraća svim mladim ljudima i objašnjava zašto je jako važno obogatiti svoju memoriju i njegovati sjećanje.
“Drago moje unuče,
Ne bih želio da ovo pismo zvuči previše poučno, da ti pričam o ljubavi prema komšijama, domovini, čovječanstvu i slično. Ne bi ti ovo ni slušao (već si punoljetan, a ja sam prestar), jer se sistem vrijednosti toliko promijenio da moje preporuke možda nisu ni odgovarajuće.
Dakle, želim da ti dam samo jedan savjet koji ti može biti od koristi sada kada koristiš pametne telefone. Neću ti reći da ne koristiš telefon iz straha da ne zazvučim kao glupi starac. I sam koristim mobilni.
Želio bih da razgovaram o bolesti koja je pogodila tvoju generaciju i onu prije tebe, koja već studira na univerzitetima. Govorim o gubitku pamćenja.
Istina je da ako želite da znate ko je Karlo Veliki ili gdje je Kuala Lampura, samo kliknete na dugme i odmah sve saznate sa Interneta. Uradite to kada vam je potrebno, a onda tu vijest sačuvate, ako vam zatreba za školu, recimo. Loša vijest je da shvatanje da računar može u bilo kom trenutku odgovoriti na vaše pitanje, odvraća vas od ideje da nešto zapamtite.
Ovaj fenomen se može uporediti na sljedeći način: saznanje da autobusom ili automobilom možete uvijek da idete iz jedne ulice u drugu, osoba odlučuje da više ne hoda. Ali ako prestanete da hodate, pretvorit ćete se u osobu koja je prisiljena da se kreće u invalidskim kolicima.
Oh, znam da se baviš sportom i da znaš kako da nabilduješ tijelo, ali nazad na mozak.
Mozak je poput mišića na nogama. Ako prestaneš da vježbaš, postat će mlitav i pretvorit ćeš se u idiota. Pored toga, svi rizikujemo da razvijemo Alchajmera u starosti, a jedan od načina da izbjegnemo ovu nevolju je treniranje pamćenja.
Ovo je moj recept. Svako jutro nauči kratku pjesmicu, kao što smo na to bili prinuđeni kada smo bili deca. Možeš da zakažeš takmičenje sa prijateljima. Ako ne voliš poeziju, onda zapamti sastav fudbalskog tima, ali moraš znati igrače ne samo onog tima za koji navijaš, već i igrače drugih timova, kao i njihove prethodne kompozicije.
Takmičite se u sjećanju naslova knjiga koje ste pročitali. Da li se tvoji prijatelji sjećaju kako su se zvali mušketiri iz filma i knjige “Tri mušketira”?
Ako ne želite da čitate knjigu Tri mušketira (onda ne znate šta gubite), igrajte sličnu igru sa knjigom koju ste pročitali.
Izgleda kao igra, ali i jeste to igra, ali vidjet ćete kako vam je glava ispunjena likovima, pričama i svim vrstama uspomena.
Zapitajte se zašto se računar nekad nazivao elektronskim mozgom. To je zato što je zamišljen po modelu našeg mozga, s tim što je naš mozak daleko moćniji i bolji.
Mozak je računar koji je uvijek uz vas, njegove mogućnosti se proširuju kao rezultat vježbanja, dok vaš računar gubi brzinu nakon duže upotrebe i treba ga zamijeniti već nakon par godina. A vaš mozak vas neće izdati i do 90 godina, a sa 90 godina, ako ga vježbate, pamtit će više nego što se sjećate sada. Također, besplatno!
Zatim postoji historijsko sjećanje, koje nije povezano sa činjenicom tvog života ili sa onim što si pročitao. Ona čuva one događaje koji su se dogodili prije tvog rođenja.
Danas, kad idete u kino, morate doći na početak filma. Kada film počne, kao da vas sve vrijeme vode za ruku, objašnjavajući šta se događa. U moje vrijeme u kino ste mogli da uđete bilo kada, čak i usred filma. Mnogi događaji su se već dogodili prije vašeg dolaska i vi ste morali brzo da “pohvatate konce”. Ako bi vam se film svidio, mogli ste da ga gledate ponovo. Rodio sam se u vrijeme kada je bilo važno da znam i razumijem to što se dogodilo prije mene. To je bilo neophodno kako bih bolje razumio događaje danas.
Danas bi škola trebalo da vas uči da pamtite šta se dogodilo prije vašeg rođenja, ali nisam vidio da to čini kako treba. Razne ankete pokazuju da današnja omladina, čak i univerzitetska, rođena 1990. godine, ne zna, a možda i ne želi da zna šta se dogodilo 1980. godine, kamoli šta se dogodilo prije 50 godina.
Uzmite u obzir da pamćenje možete trenirati ne samo uz pomoć knjiga i časopisa, već i uz pomoć Interneta.
Internet je koristan i za istraživanje historije, ne samo za ćaskanje sa društvom. Kako su dinosauri izumrli? Kako se zvao predak bika? Prije stotinu godina više je bilo tigrova nego danas, zašto? Ko je bio drugi papa u historiji? Kada je stvoren Miki Maus?
Mogao bih da ova pitanja nižem beskonačno i sve bi to bile sjajne teme za istraživanje. Sve ovo se mora zapamtiti. Doći će dan i ostarjet ćeš, ako sve ovo saznaš i upamtiš, osjećat ćeš se kao da živiš hiljadu godina.
A tvoji prijatelji koji ne istražuju, ne čitaju i ne pamte, živjet samo jedan mali, kratki, bijedni život.”