Inteligentni ljudi imaju dovoljno razloga da budu zahvalni što im je priroda bila naklonjena, ali ponekad veliki broj IQ bodova može biti i problem.
Luka Bošković, student je na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i ima koeficijent inteligencije viši od 156. Za sebe kaže da je osoba koja kad osjeti osjećanje izanalizira ga iz postojanja, piše Balkans.aljazeera.net.
Izgubio osjećaj euforije
“Nedavno sam tek na testiranju dobio na papiru rezultat, ali kroz moje školovanje zbog ostvarivanja rezultata se uvijek podrazumijevalo da tako mora biti, pa sam na neki način izgubio i osjećaj euforije koji bi inače došao sa tim saznanjem. Danas, uglavnom se taj osjećaj čvrsto veže sa mojim osjećajem odgovornosti ka jačanju ljudske civilizacije i njenog razvoja”, kaže Luka Bošković.
Potom se osvrnuo na to kada zapravo intelingencija postaje prokletstvo.
“U mom slučaju su dva prokletstva, a možda i više. Kada sve prepreke prestanu biti zanimljive jer se zna da će na ovaj ili na onaj način biti savladane, te i zbog toga se motivacija za dalji rad počne gubiti. Također i kada se počne inteligencija miješati sa informiranošću. Inteligencija pomaže u baratanju ogromnim količinama informacija, ali ne može izmisliti informacije“, priča sagovornik, prenosi Studomat.
Dodaje kako ljudi previše često od njega očekuju da bude dobar u svemu.
“U prirodi ljudi je da se navikavaju, i kroz rad u studentskom udruženju i kroz studiranje se često dešava da se moja okolina navikne da mogu samostalno ostvarivati rezultate, ali niko ne može sam ostvariti rezultate koji podrazumijevaju opće dobro. Uz bilo kakve natprosječne vještine dolazi određena vrsta arogancije i narcisoidnosti zbog koje pojedinac ne mogne tražiti pomoć u takvim situacijama”, ističe ovaj mladi Sarajlija.
Izvan nametnutnog okvira
Odgovorio je i na pitanje da li se dovoljno cijene natprosječno inteligentne osobe na našim prostorima.
“I da i ne. Zavisi u kojem prostoru i kakvom se okruženju ta natprosječno inteligentna osoba nalazi. Mada, ne vjerujem da treba pretjerivati sa poštovanjem jer natprosječno inteligentne osobe lako mogu postati egoisti“, mišljenja je Luka Bošković.
Posebno se dotakao mnogobrojnih predrasuda koje postoje na Balkanu, a vežu se za ovdašnje narode.
“Moram reći da vjerujem u onu rečenicu: ‘Prvo nastane riječ, pa stvar’ i tako dok se uporno održavaju etikete za određene ljude, tako se i polako nameće tim istim ljudima da ne smiju izlaziti izvan tog nametnutnog okvira. Ne vjerujem da postoji problem gluposti našeg društva. Postoji problem kakvim informacijama se društvo hrani. Loša hrana, bukvalno i alegorijski, upropaštava organizam, smatra sagovornik.
Pritisak na učenike
Komentirao je i činjenicu da je svaki drugi učenik u Bosni i Hercegovini funkcionalno nepismen.
“Naše društvo je zaboravilo da je trica i dalje dobra ocjena. Vrši se stalni pritisak na sve učenike, bilo kroz nastavnike ili bilo kroz roditelje, da svaki učenik mora biti učenik-odlikaš. Pod takvim pritiskom, umjesto da učenici ulažu svoju energiju da postanu dobri u svemu, svu energiju i rad troše da na onom jednom jedinom predmetu budu van svojih kapaciteta odlični. Tako se čitav fokus obrazovanja prebacio umjesto u opismenjavanju učenika za današnji svijet na kreiranju mašina koje ne smiju sebi dozvoliti mediokritet, kaže ovaj mladi Sarajlija.
Prema njegovim riječima, prečesto se greške prave u samom pristupu obrazovnom sistemu.
“Gledam kako se često diskutira o tome kakvi se zakoni trebaju donositi da se poboljša obrazovanje, a obrazovanje je samo po sebi duhovne i umne prirode. Ne može se ono razvijati ako odmah u početku se nalaze rigidne ograde koje će mu spriječiti da se prirodno razvije u obrazovanje nužno za rad u tehnološki razvijenom svijetu koji se mijenja brže nego što je bilo ko od nas navikao”, govori Luka Bošković koji inspiraciju crpi iz nerazriješenih filozofskih pitanja.
Na kraju razgovora, ovaj natprosječno inteligentni mladić ističe kako ga najviše motiviše kada vidi pozitivnu potvrdu svog postojanja, ne u riječima drugih već u tome šta je vidljivo da je postalo bolje njegovim direktnim ili indirektnim djelovanjem.