Ivan Božić ima čudesnu životnu priču. Bio je uspješan menadžer u privatnom sektoru, a onda se prihvatio zadruge koja mijenja živote marginaliziranim ljudima.
“Imamo, recimo, djelatnicu koja je smanjenih intelektualnih sposobnosti. Nasjela je i negdje kupila sedam mobitela i mi sada pokušavamo riješiti problem u kojem se našla. Pomažemo takvim ljudima jer je naša uloga ojačati svakog individualca u kolektivu“, priča on.
Društveno poduzetništvo zadnjih je nekoliko godina u stalnom porastu u Hrvatskoj, a jedna od prvih socijalnih zadruga je Humana Nova u Čakovcu. Osnovana prije osam godina, na tržištu se pozicionirala kroz skupljanje i reciklažu tekstila, proizvodnju tekstilne robe i kroz zapošljavanje društveno isključenih osoba iz različitih, marginaliziranih skupina, piše Telegram.hr.
Prema radnicima imaju iznimno human pristup. Nemaju normu u proizvodnji, a među 40-ak djelatnika, imaju i zaposlenike s intelektualnim poteškoćama, osobu s multipla sklerozom, cerebralnom paralizom, tjelesnim oštećenjem, dvije gluhe i jednu slabovidnu osobu.
“Kod nas rade i osobe s tjelesnim oštećenjima, zatim osobe starije životne dobi koje su bile dugotrajno nezaposlene, a imamo i nekoliko ljudi s niskim stepenom obrazovanja koji nisu nigdje mogli pronaći posao. No, imamo naravno i stručne ljude”, govori za Telegram Ivan Božić, upravitelj zadruge koji je prije nekoliko sedmica proglašen drugim najboljim menadžerom društvenih poduzeća za radnu integraciju u Europi.
Prva zaposlena bila je trudnica bez posla
Gospodin Božić uključen je u rad zadruge otpočetka kada je, kaže, bilo mnogo sumnjičavih pogleda, podrugljivih osmjeha, pa i prognoza da će nakon šest mjeseci staviti ključ u bravu.
Ipak, to se nije dogodilo. Na tržištu su već osam godina, prepoznati su u Europi, a Deloitte ih je označio kao jednu od najutjecajnijih organizacija u regiji. Ove godine u proračun su uplatili više od milion kuna poreza i doprinosa.
Humana Nova nastala je u sklopu jednog Europskog projekta u vrijeme krize, kada je dosta tekstilnih radnica iz tvornice MTČ ostalo bez posla.
“Pokazalo se i da je u Međimurju broj osoba s invaliditetom na HZZ-u bio dvostruko veći nego u ostalim županijama, a s druge strane, gotovo devet posto stanovništva su osobe romske manjine koje spadaju u kategoriju teško uposlivih. I zato se osnovala socijalna zadruga koja će se baviti tim problemima na tržištu”, prisjeća se Božić.
S radom su počeli krajem januara 2012. godine, a prva zaposlena bila je Damjanka Terstenjak, krojačica u visokom stepenu trudnoće.
“Damjanka je bila neko duže vrijeme bez posla i nitko je nije htio zaposliti. Kod nas je odradila zadnja tri mjeseca trudnoće, otišla na porodiljni, vratila se i evo još je i danas s nama“, govori Božić.
Na početku im nije bilo lako. Nisu imali nikakvu financijsku potporu, a uz Damjanku su zaposlili još šestero ljudi.
Krenuli su sa skupljanjem tekstila kroz donacije građana, imali su tek nekoliko krojačica, a osobe s intelektualnim poteškoćama radile su na sortiranju materijala.
“Ne mogu opisati tu previše opuštenu atmosferu”
U prvih nekoliko mjeseci zaposlili su još ljudi, a svakoj krojačici dali su u zadatak da osmisli tekstilni proizvod po želji. Najprepoznatljivije iz tog vremena su papuče Bibike. Osmislila ih je krojačica Biserka Kolomari.
“Naša Biba je također jedna od najstarijih zadrugarki ovdje. S nama je otpočetka. Radila je u MTČ-u na normiranim poslovima i bilo joj je nevjerojatno iz onog sistema doći ovdje, gdje su nam slobodne ruke i gdje nema norme. Ostala je u poznim godinama bez posla u MTČ-u, mi smo je zaposlili i kreirala je prvi proizvod koji je po njoj dobio ime“, govori Božić i nadodaje kako je u to vrijeme bilo i dosta problema s disciplinom radnica.
Kasnile bi na posao, dugo pile kafu, velik dio dana provodile su u priči, a iz pogona se orila glasna muzika i pjevanje.
“Ne mogu opisati tu previše opuštenu atmosferu i takva se klima stvorila generalno, a radnice su prozvane – vesele zadrugarke”.
Zaboravili su, govori Božić, da su bačeni na tržište i da nema nikoga tko će ih financirati.
“Nismo nikada bili na proračunu, projektu ili nekom drugom obliku sufinanciranja i sve što radimo moramo plasirati na tržište, naplatiti i na kraju podijeliti kroz plaće, plaćanje najma i ulaganje u nove strojeve”, govori Božić i dodaje kako su imali temeljni kapital od osnivača zadruge koji nije bio dovoljan. Sve se, kaže, kretalo silaznom putanjom, prema dnu.
Pokušao je unijeti promjene u zadrugu
Božić je u to vrijeme bio zaposlen u jednoj drugoj firmi na menadžerskoj poziciji, ali je za Humanu Novu volontirao.
“Mislio sam da ću to odrađivati lijevom rukom, ali kad je voda počela dolaziti do grla, jednostavno smo morali uvesti promjene”, govori.
Na proljeće su aplicirali na Poduzetnički Impuls i kao mislioci ispred svojeg vremena uspjeli su dobiti 330.000 kuna nepovratnih sredstava koje su uložili u kupovinu deset kontejnera za prikupljanje odjeće i u nove stolove sa šivaćim mašinama. To im je, prepričava, kupilo vrijeme, ali nisu riješili problem. U ljeto te godine Božić odlazi s menadžerske pozicije u firmi u kojoj je radio i postaje rukovoditelj Humana Nove.
“Počeo sam se profesionalno baviti time i tu su nastali problemi. Došao sam iz privatnog sektora i nažalost sam vrlo brzo postao neprijatelj broj 1 jer sam počeo voditi brigu o financijama i pokušavao presložiti stvari da sve profunkcionira. U devetom mjesecu sam okupio zadrugarke, još uvijek su bile vesele, i pokušavao sam im objasniti kako dalje.
Nije ih previše zanimalo iako smo radili na tome da i one postanu zadrugari, a zadrugari su vlasnici, dakle, donosioci odluka koje sa sobom nose i odgovornost, ali ne i isplatu dividendi. S obzirom na to da je zadruga neprofitna – sva dobit se reinvestira”, naglašava Božić.
Svako jutro su ponavljali zašto su ovdje
Kad je bilo najteže, svaki dan su se prije posla okupili i zajedno ponavljali što im je misija, zašto su ovdje i što žele postići.
“Mantrali bismo svi skupa. I taj tekst nam još uvijek stoji na našem starom webu. Osvješćivali smo se. Stajali bismo u krugu, gledali se i uvijek bi netko krenuo s pričom o vrijednostima, zajedništvu, toleranciji i brizi za druge. Cilj nam je bio postati liderom društvenog poduzetništva i biti primjer drugima“, prisjeća se Božić.
To su i postali. Danas 24 zaposlenika, od njih ukupno 37, ima svoj udio u Zadruzi i to je, naglašava Božić, ispred vremena.
Problemi su, kaže, nedostatak educiranosti i neshvaćanje poslovanja, ali sustavno i dalje rade na edukaciji. Isto tako, u suradnji s Erste bankom omogućili su radnicima i tečaj upravljanja kućnim budžetom jer je za većinu to prvi posao ili dolaze iz različitih nesređenih obitelji i ne znaju kako s novcem.
“Imamo, recimo, djelatnicu koja je smanjenih intelektualnih sposobnosti. Nasjela je i negdje kupila sedam mobitela i mi sada pokušavamo riješiti problem u kojem se našla. Pomažemo takvim ljudima jer je naša uloga ojačati svakog individualca u kolektivu“, govori Božić.
Ove godine zaposlili su i socijalnu radnicu koja razgovara s ljudima individualno i grupno.
“Jačamo te ljude razgovorima, oni joj se povjeravaju i tu se stvara povjerenje, samopouzdanje i tolerancija. I to su preduvjeti da čovjek može normalno funkcionirati u savremenom okruženju”, ističe Božić.
Zbog Romkinje nitko nije htio kupovati u dućanu
Nakon godinu dana na tržištu, financijska situacija nije im se bitno promijenila. Došao je i novi zakon o gospodarenju otpadom i dva komunalna poduzeća s kojima su sarađivali, okrenula su im leđa. Ostali su bez velikog dijela sirovina i nisu uspijevali naći dovoljnu količinu posla za šivaonicu, a zatvorili su i Second Hand shop koji je godinu dana pokušavao poslovati u Čakovcu.
“Imali smo u tom dućanu zaposlenu Romkinju i ljudi nisu htjeli od nje kupovati, iako je bilo jeftino, a roba kvalitetna. Imali smo, primjerice originalni kaput Hugo Boss po cijeni od trideset kuna”, prisjeća se Božić koji je u nekoliko navrata svjedočio situacijama u kojima građani Čakovca nisu htjeli ući u dućan ‘jer tamo radi Romkinja’.
Završili su na minimalcima kako ne bi morali otpuštati ljude, a izvlačila ih je suradnja s hrvatskim brendom ELFS; nekoliko mjeseci ranije dogovorili su da će za njih šivati trenerke.
Danas, kaže, za ELFS rade cijeli pamučni program od majica, trenerki i dukserica do raznih haljina.
“Izuzetno smo ponosni i zahvalni na spomenutu suradnju. Osim njih, moram spomenuti i poduzeća Sobočan i Tehnix, koja su nam prava podrška od prvog dana”, dodaje. Ističe se tu i suradnja s Erste bankom koja danas traje kroz niz narudžbi i program podrške.
S menadžerskog ugovora završio na minimalcu
Većina zaposlenih prije nego što je došla u zadrugu radila je na minimalcu, pa im to, objašnjava Božić, i nije bio toliki šok. No, za njega koji je došao s menadžerskog ugovora i pritom mu se u tom razdoblju rodilo drugo dijete, bio je to ogroman udarac.
“Pokušajte zamisliti što je to značilo za moj privatni život. Bilo je frustrirajuće, ali sam morao sve to prebroditi. Imao sam doma malu djecu, privatne kredite, a za poslovni kredit koji sam dignuo za zadrugu, bio sam jamac i trebao sam dati sve od sebe da se izvučemo i nastavimo normalno poslovati.
A jesam li razmišljao da odem? Bilo je prilika. Nudili su mi se poslovi, ali jednostavno nisam htio odustati, stalno sam pronalazio neko svjetlo. Zaintrigirala me cijela ta priča oko socijalnog poduzetništva. Bio sam na programu učenja u Italiji i to mi je bilo divno, kao da vas netko dotakne i prosvijetli. Nisam želio odustati”, objašnjava Božić.
Iako je znalo biti frustrirajuće, nastavio je planirati, putovati na konferencije vlastitim novcem kako bi naučio što više o takvom obliku poslovanja i nije odustajao.
“Na studijskim putovanjima i konferencijama vidio sam da se može, i to je bilo svjetlo koje sam hvatao u najgorim trenucima”, priznaje.
Prije tri godine biznis im je procvjetao
Nakon nešto manje od dvije godine ukinuli su minimalce, uspjeli su pokriti sve troškove, pronaći klijente i nastaviti s poslovanjem.
Prekretnica se dogodila 2017. godine kada su kroz javnu nabavu dobili posao šivanja zastava za Grad Zagreb. U međuvremenu su počeli šivati zastave i za Pevec, a krenuo je i zakon da svaka firma koja ima dvadeset zaposlenih, mora imati i jednu osobu s invaliditetom.
“Umjesto zapošljavanja, firma može i na neki drugi način pomoći osobama s invaliditetom, primjerice kupovati proizvode i usluge od firmi u kojima više od pedeset posto zaposlenih čine osobe s invaliditetom. I tako smo došli do novih poslova s velikim firmama, pa danas radimo s Erste bankom, tvrtkama poput PwC-a, Decathlona, Ikee, Belupa, Carlsberga…”, objašnjava Božić.
Promijenili su živote svojih zaposlenika
Za uspjeh koji su postigli, govori Božić, zaslužan je i odnos prema radnicima. Od svakoga pokušavaju izvući maksimalno znanje i talent koji posjeduje.
“Primjerice, imamo kolegu komercijalista koji je fenomenalan u svom poslu. Znam to jer sam njim radio prije 19 godina. Posjeduje izuzetne komunikacijske vještine, ali sa šezdeset godina je ostao bez posla jer je između ostalog i informatički nepotkovan. Nakon njega, zaposlili smo i asistenta u tim informatičkim stvarima. Netko drugi vjerojatno ne bi htio zaposliti komercijalista koji je informatički slab, ali mi smo se snašli”, daje primjer Božić.
I to sada, kaže, super funkcionira. Kao asistenta, zaposlili su dečka s cerebralnom paralizom koji je četiri godine provodio sam kod kuće, kada su mu roditelji otišli na posao.
“Više nije znao što bi sa sobom, gledao je u zid i želio je početi raditi, ali ga nitko nije htio zaposliti. Imao je neke osnove, a mi smo godinu dana ulagali u njega i njegovo znanje, te testirali što bi sve mogao raditi. Danas imamo tim koji super funkcionira”, objašnjava.
Neka zaposlenja utjecala su na cijele obitelji. Daje primjer Paule Horvat, djevojke iz obližnjeg sela koja nikada nije radila i nikamo nije odlazila jer je zbog intelektualnih poteškoća bila odbačena od okoline.
“Prije sedam godina, njezina mama dovela ju za ruku i molila nas da je zaposlimo. Uzeli smo je uz sve financijske poteškoće koje smo tada imali i nismo zažalili”, prisjeća se Božić.
Paulu su prvo zaposlili u sortirnici ali kako je bila povučena i nije komunicirala, prebacili su je u odjel šivaone za pomoćnog krojača. To joj je okruženje, objašnjava, puno više odgovaralo.
“Doslovno je procvjetala na tom poslu. Položila je vozački, kupila skuter, a danas vozi auto, planinari, druži se s ljudima i živi potpuno normalno. Bila je sa mnom i na jednom projektiću u sklopu kojeg je posjetila Rotterdam, Treviso i Valenciju, a njezin je tata prije nekoliko godina došao do nas i u suzama rekao da je nevjerojatno koliko smo njoj, pa i njima kao obitelji promijenili život na bolje. I to mi daje poticaj za dalje”, objašnjava.
‘Gradimo štit oko sebe i spremni smo na krize’
Iako je u većini sektora kriza, Humana Nova ove je godine imala devet novih zaposlenja, ojačali su menadžment i u svoje redove dobili ljude za marketing i razvoj koje su ciljano tražili.
“Da bismo se mogli dalje razvijati morali smo zakoračiti dvije stepenice više i zaposliti pametnije ljude od nas. Konkretno dobili smo osobu za razvoj koja je u Čakovcu prije petnaest godina sprovela odvojeno sakupljanje otpada. Dakle, riječ je o osobi koja je to uspjela dok u ostatku Hrvatske nije bilo ni riječi tome”, objašnjava Božić.
Sada, kaže, imaju i svoje financije, knjigovodstvo i sve što im je potrebno unutar kuće, a svaka kuna koja im je bila višak, išla je u razvoj.
“Osobno sam odlazio na sve bitne konferencije, okrugle stolove, iz svojeg džepa si financirao ta službena putovanja da dođem do određene razine znanja”, govori Božić.
I to im se ulaganje višestruko isplatilo. Krajem maja preselili su se u novi, bolji i veći prostor, a za vrijeme korona krize samo su i dalje rasli.
Ugovorili su neke nove poslove.
“Uvijek gledamo unaprijed i gradimo štit ako se nešto dogodi. Ne oslanjamo se samo na jednog, dva partnera ili na dvije, tri djelatnosti. Imamo širinu i mogućnost reakcije na potrebe i tu je naša vrijednost. Radom i upornošću smo došli do širokog asortimana i preko devedeset poslovnih partnera s kojima radimo. Ne bojimo se budućnosti”, završava gospodin Božić.