Ima na svijetu i većih i bogatijih gradova, neki gradovi imaju šire i uređenije ulice, neki gradovi imaju Eiffelovu kulu, Brandenburšku kapiju, Kip slobode ili muzej Prado.
Ono nije vječni Rim, nije Beč s njegovim muzejima, nije New York ili London s neboderima u kojima se okreće nevjerovatno veliki novac, niti je džinovski Istanbul s njegovih 23 miliona duša. Sarajevo je jednostavno grad s dušom i jedinstvenom pričom.
Njegovu priču pričaju njegovi ljudi, njih 275.000, prema popisu iz 2013., pričaju je njegove kuće i krivudave ulice i nevjerovatna historija koja se ovdje plela. I još se plete…
Koliko je staro Sarajevo? Da li je Sarajevo staro koliko i mitska Vrhbosna, kao i rimska Aqua S na Ilidži ili nastambe na Butmiru? Da li je Sarajevo nastalo 1463., ili 1507., kada se prvi put spominje pod tim imenom?
Arheologija je ustvrdila da su ljudi od davnih vremena živjeli na prostoru između sadašnje zgrade Predsjedništva BiH u Titovoj ulici i zgrade Parlamenta BiH na Marijin dvoru. Otkako postoji čovjek na ovom podneblju, ljudske staze su išle današnjom Titovom, ulicama Zmaja od Bosne, Bulevarom Meše Selimovića i ulicom Džemala Bijedića. Današnje sarajevske ulice i bulevari nisu ništa nego drevne staze kojima je čovjek koračao od davnina, spuštajući se s okolnih brda i prelazeći rijeku.
Jedna zelena tabla u blizini Vijećnice označava toponim gdje se u stara vremena prelazila rijeka, davno prije nego što se prvi most nadvio nad Miljackom. Tu, na mjestu srednjovjekovnog sela Brodac, Isa-beg Ishaković odlučio je podići grad. Na rodnom listu Sarajeva stoji datum 15.09.1462., i taj datum vjerovatno nije slučajan.
Otvoren grad
Da li je znao šta tada čini? Da li bi se prepao znajući kako veliki i značajan grad stvara? Možda bi svoj Saray postavio na neko drugo i šire mjesto, uz neku veću i moćniji rijeku nego što je to mala Miljacka?
Zbog čega je grad uglavio u usku dolinu između Trebevića i Bukovika i zbog čega nije grad podigao na širokom Sarajevskom polju? Ili zbog čega grad nije podigao na nekom od okolnih brda i dobro ga opasao zidinama te tako zaštitio od neprijatelja kojih ovom gradu nikada nije nedostajalo?
Već 1480., Sarajevo je doživjelo svoju kataklizmu. Pod komandom ugarskog kralja Matije Korvina, koji je objavio rat Osmanlijama u želji da im preotme Bosnu, u Sarajevo je provalio vojvoda Vuković iz Jajca i spalio ga. Zabilježeno je da je u tom ratnom pohodu razrušena i Careva džamija.
Na tom istom mjesto bit će, 1566., podignuta nova građevina. Život Sarajeva je ciklus velikih razaranja i stradanja i to Sarajlije jako dobro znaju, no oni nikada oko svog grada nisu podigli bedeme. Sarajevo je uvijek bilo otvoreno i za prijatelje i za neprijatelje.
“U Sarajevo se ulazi mostom. Neobično, ali je tako. Ovaj grad putnika ne dočekuje drugačije. Stoljećima je otvoren. Sarajevo je grad koji nema ni kapiju ni vrata. Možda je to njegova vjekovna kob. U njega su se slili namjernici i trgovci, zanatlije i neimari, svećenici i mudraci, uhode i probisvijeti… Sarajevskih tridesetak mostova vezuje grad, tvori mu kičmu i život. Njihovim svodovima prošla je historija. Njima protiče sadašnjost da bi kazivala budućnosti o prošlosti koja postajemo. Ti mostovi su pružene ruke obala koje ne razdvajaju. Rijeka im nije međa. Ona ja amalgam grada. Ovim lukovima tkaju se ponjave gradskih kvartova. Vezu se priče o gradu. Kazuje sve ono što je lijepo i studeno“, kaže Miroslav Prstojević u bolnoj knjizi „Ranjeni grad“.
Ova knjiga, možda najbolnija knjiga napisana o životu u Sarajevu u toku rata, počela se pisati u decembru 1992., i njen autor i njegovi čitatelji bili bi najsretniji da ona nikada nije ni nastala, bar da nije trebala nastati. Nekoliko mjeseci prije, jedan će nesretni i frustrirani čovjek napustiti svoj stan u sarajevskoj ulici Sutjeska i popeti se na Trebević.
Objektiv TV kamere zabilježit će sliku na kojoj Radovan Karadžić iz otkinute kabine Trebevićke žičare daje komande za razaranje grada, te stranim novinarima govori kako je Sarajevo oduvijek bilo srpski grad. Svoju navodnu svetu zemlju, markirat će granatama i krvlju, te za razaranje Sarajeva stati pred lice pravde u Haagu.
Sarajevo je oduvijek bilo i srpski i hrvatski i bošnjački i bosanski i evropski i svjetski grad, jedan Univerzum u malom. Sarajevo je bilo suviše veliko i suviše kompleksno za umove onih koji su ga pokušali razoriti.
“Čujem korake razaranja, grad gori kao tamjan u crkvi, U dimu vidim našu savjest, Između naoružanih grupa, naoružano drveće, Sve što vidim je naoružano, Sve je vojska, borba i rat“, pisao je Karadžić sedamdesetih godina.
Možda je tada trebalo pažljivije čitati poeziju neobično netalentiranog, osrednjeg pjesnika, te se zapitati koji to grad gori, te šta je pjesnik mislio kada je govorio “Idemo u gradove da bijemo gadove“.
Sarajlije su vjerovale da će zlo i nevolja zaobići njihov grad. Tako je bilo i 1992., tako je bilo i 23. oktobra 1697., kada je sa sjevera došla tuđa vojska i poslala trubača s porukom da se grad preda. Sarajlije su mislile da se trubač šali i da će princ Eugen Savojski okrenuti konja i vratiti se odakle je došao. Veliki vojskovođa će im skupo naplatiti tu lakomislenost.
Njegovi ljudi
“Ovim dajemo na znanje vrhovnom poglavaru otomanskog grada Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima da se nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenutog grada Sarajeva. Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru s ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu, da ovo pismo uputimo s napomenom da nam, ako želite da se spasite zla, pošaljete jednoga ili više izaslanika. I to odmah, inače ćemo bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažavati jer neće biti vremena za neko novo dogovaranje kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže. Ovu našu opomenu shvatite dobronamjerno. Ali, ako se ona ne uvaži i ako ostanete uporni, uvjeravamo vas da će naša dobrota izvrnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, jer je pripravljena teška artiljerija”, prijetio je Eugen Savojski i prijetnju ostvario.
Princ Eugen, tada najbolji vojskovođa Evrope, čovjek koji nikada nije izgubio bitku, divio se Sarajevu dok ga je palio.
“Rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Osmanlije su već bile sklonile najvrjednije stvari, ali su svejedno za sobom ostavili veliku količinu svakojake robe. Predvečer je grad planuo. Inače se nalazi na širokom prostoru i potpuno je otvoren. Ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece…”, pisao je Savojski u svom dnevniku.
Sarajlije ne znaju ili neće da znaju da se derutna kasarna iznad grada zapravo zove “Kasarna Eugen Savojski“. Od 1914., kada je zgrada podignuta, nijedan Sarajlija nikada je nije nazvao imenom bezobzirnog palikuće. Za Sarajlije je ona oduvijek bila i ostala “Jajce kasarna“.
Sarajlije koje se posvađaju sa svojim gradom pa krenu u svijet i onda požele da se gradu vrate, decenijama su iz vozova i autobusa izlazile na bečkom “Südbahnhofu“ ili Južnom kolodvoru, mjestu koje je Car Franjo označio kao tačku od koje počinje Balkan. Sarajlija bi tako vukući kofer izašao iz voza, stupio na ulicu Eugena Savojskog, ugledao fasadu hotela “Prinz Eugen“ na lijevoj i palikućin dvorac Belvedere na desnoj strani, ispred koje se nalazila statua ambicioznog princa u akciji.
Sarajevo nije arhitektonski čudesan grad. Zgrada kao što su njegove ima i u Beču, u Budimpešti, u Istanbulu, Pragu, Kairu. Svi režimi ovdje su ostavljali nešto svoje i Sarajlije su im zahvalne zbog toga.
Sarajevo ima i bujnu historiju i Sarajevski atentat, i Olimpijadu i Bijelo dugme, i prvi tramvaj, vodovod, hotel i tržni centar u ovom dijelu svijeta. Ipak, ono što je čudesno kod Sarajeva jesu njegovi ljudi i njihova sposobnost da svoj grad obnove nakon svake kataklizme.
I nakon 1480., i nakon 1697., 1851., i 1879., i strašnog požara koji je zbrisao dvije trećine grada i nakon fašističkog divljanja 1945., i nakon namjera socijalističkih vlasti da grad učine sivom radničko-vojničkom spavaonicom, i nakon što su se stihovi Radovana Karadžića pretvorili u topovske cijevi, Sarajevo se uvijek dizalo i postajalo i veće i ljepše. Uvijek mlado i naivno, širom otvorenih ruku za svakoga.
“Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda… Kao dijete… Zaigrano… Prostodušno… Naivno… Beograd je, recimo, Taj Beograd… Muškarčina… Švaca i galamdžija u raspasanoj bijeloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima… i Zagreb je Gospon Zagreb… Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe… Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice… Pa Gospođa Ljubljana… Snježna Kraljica… Uobražena, elegantna, racionalna… Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema… A Sarajevo… Lakovjerno, djetinjasto… Zato ono prvo i pruža ruke… Eto, tako to ide – Ratovi prolaze… ljudi ostaju”, rekao je jednom Đorđe Balašević, veliki prijatelj Sarajeva.
I pored svega, Sarajevo je “ozbiljan grad”, kako je to sjajno i zadivljujuće precizno rekao Valerijan Žujo. Svijet je prepun gradova, velikih i malih, bitnih i nebitnih, no Sarajevo je nezamjenjivo.
“Ima gradova, koje je podizala jedna ruka, oblikovao jedan duh i u kojima vlada jedan red. Rezultat tog i takvog napora, ponekad je: veličanstvena monotonija. Ljepota Sarajeva leži, međutim, u njegovoj začuđujućoj raznolikosti, u harmoniji, na drugim stranama nespojivih različitosti. Ovdje su se susrele i definitivno pomirile strane svijeta. Ovo je kuća naroda, vjerovanja, pjevanja i mišljenja, kuća u kojoj nikome nije i ne smije biti tijesno”, napisao je 2005., novinar Valerijan Žujo.
Sarajevo, sa svim svojim vrlinama i manama, nikada nije bilo tijesno i za one koji ga vole i za one koji ga ne vole. Sarajeva, grada s dušom i neponovljivom pričom, na svijetu ima ispod Trebevića.