Nakon dužeg izbivanja iz bh. medija, Hana Hadžiavdagić je u intervjuu za “Azru”, bez uvijanja i zadrške, govorila o sebi, poslu, braku, suprugu Tariku i mnogim drugim temama.
Za Hanu Hadžiavdagić Tabaković (37), koliko god se oko nje kontraverzi plelo, jedno je sigurno: ona je svestrana i samopouzdana žena, poduzetnica, influenserica, vlasnica firme i brenda #OpetNajljepša, piše Azra.
Šta Vam je donijela ova pandemijska godina?
“Koliko god je ljudima na neki način odnijela, meni je donijela novih uspješnih poslova. Jedino što manje putujem i u tom segmentu je manja zarada, ali, s druge strane, nadoknadim to nekim drugim stvarima. Ipak, prošlo ljeto sam provela kao da nema korone i bila skoro dva mjeseca na moru. Cijelu Hrvatsku smo obišli, Crnu Goru, išli i u manastir Ostrog. Zimi, obično idemo u Italiju na skijanje, ali ove godine smo se okrenuli Kopaoniku i oduševljena sam skijalištem”, kazala je Hana za Azru.
Kako se postaje dobar influenser?
“Influenser se ne postaje, to jesi ili nisi. Influenser si u srednjoj školi, fakultetu, društvu, u kući, neko ko je vođa, ko nameće trendove, ko nameće mišljenje, čije se mišljenje uvažava, cijeni i čijem se mišljenju vjeruje. Svako od nas je imao influensera u društvu ili je sam bio taj. I kreneš od toga, ako nisi taj, kroz život, ne možeš biti ni na Instagramu”.
Nerijetko govorite o temama koje se na Balkanu smatraju tabuom. S javnošću ste podijelili i svoje iskustvo kada ste se prošle godine podvrgli operaciji razbijajući tabue o ženskom reproduktivnom zdravlju. Zašto se kod nas o tome i dalje tiše priča?
“Zato što smo licemjerno društvo. Ne znam da li smo više licemjerni ili primitivni. Ima divnih stvari, naravno, ali kod nas se smatra da žena ako nije rodila i ako nije majka – nije žena. I to je ono što je pogrešno i to je ono što mi moramo da shvatimo u svojim glavama da žena prije svega nije majka, ne mora biti. Žena je žena. Mogla sam, recimo, da ne želim da imam djecu i hoću da se moja odluka poštuje. I moja majka i moja svekrva i moji prijatelji, nemojte me pitati da li želim da imam djecu i tačka, i ne želim više o tome pričati. I na to bi uslijedila paljba osuda sa svih strana, jer kakva je to osoba koja ne želi djecu, nego, recimo, karijeru. Mislim da se moramo okrenuti tome da poštujemo prvo ženu kao osobu, kao jedinku, kao nekoga ko može sve. Može ona biti predsjednik države, može biti najbolja kancelarka na svijetu, astronautkinja, pilot vojnog aviona, žena može sve. Prema tome, žena nije dana ovom svijetu da bude majka i da bude reproduktivni sistem. Pustite žene da budu vrhunske u svom poslu! I bez obzira, evo ako mi dragi Bog ne da, ako ne mogu da uspijem da postanem majka, pa možda postoji razlog zašto je tako. Možda bi se nešto strašno desilo, možda je zaista Bog odlučio kako je najbolje za mene i ako On misli da je za mene najbolje da nemam djecu, ja ću to prihvatiti i bit ću i dalje najbolja u svom poslu koji radim i bit ću najbolja supruga svom mužu”.
Kakve ste operacije prošli?
“Moja dijagnoza je vrlo rijetka i zove se adenomioza. Dugo je smatrano da se adenomioza javlja samo kod žena koje su rađale, ali nakon godina istraživanja ispostavilo se da je ona urođena. Mislim da sam to povukla od svoje nane, koja je jako teško dobila moju mamu i znate kako to obično ide, na drugo koljeno. A nana mi je imala rak na obje dojke tako da se mnogo plašim toga, pazim i često sam na pregledima. Ta adenomioza je teška dijagnoza. To se može prepoznati na 4D ultrazvuku i samo vrhunsko liječničko oko uopće može prepoznati tu dijagnozu zato što je rijetka. Drugačija sam po svemu, pa i po tome (smijeh). Nisam bila svjesna, razmišljala sam na način: pokušavaš dobiti bebu, sve je okej, Tarik dobro pliva na svim testovima (smijeh), ja sam krivac. A pogotovo je tabu tema pričati ako muškarac ne može. Zamislite te sramote reći da muškarac ne može da pravi djecu, to je još gore, o tome se posebno ne priča. Tokom prve operacije, jedan dio je urađen laparoskopski, kroz stomak, a drugi kroz matericu. Trajala je tri i po sata, umjesto sat. Svašta je tu bilo, od mojih polipa po mjehuru, jajnicima i materici do slijepog crijeva koje mi je puklo u ratu dok sam bila dijete… Sve su to poskidali. Nedavno sam imala i drugu operaciju koja je bila slična prvoj, a nekad najesen bih trebala ići na prvi pokušaj vantjelesne oplodnje i ja se nadam da će biti prvi i posljednji”.
Ukoliko ne uspijete ostati u drugom stanju, jeste li razmišljali o usvajanju?
“Ja sam pozitivna. Općenito, u životu, šta god da mi kažu, kakva god da je dijagnoza, šta god da se desi, nema suza, nema plača. Kada su mi rekli nakon operacije da su mi izvadili jajovode i da neću prirodnim putem moći ostati trudna, više je bio tužan moj muž nego ja. Jednostavno, sve podnosim stoički i stojim čvrsto na zemlji i uvijek kažem, toliko je divne djece po domovima, usvojit ćemo bebu ako ne bude išlo. Nije kraj svijeta, Bože moj”.
A, koliko je za ženu važno pronaći životnog partnera i srodnu dušu? Je li teško danas pronaći pravu osobu?
“Užasno je teško. Teško je općenito zato što su ljudi strašno jadni, ljubomorni i zločesti. Od mame sam usvojila fantastičan savjet da je divno imati zavist, ali biti pozitivno zavidan. Ako neko kaže: ‘Vidi one Hane, ako ona može biti uspješna, imati uspješan biznis i brend, pa mogu i ja, jer što je to neka Hana bolja od mene’, to znači da treba biti pozitivno zavidan. Nemoj reći: ‘Joj, vidi one Hane, znam ja o njoj sve, nemoj da ja o njoj pričam kad je bila po gradu, hodala, ‘ta će ona…’ Zašto ići u tom smjeru, umjesto u fazonu: meni je ta cura super, svaka čast, izdigla se, otišla u drugu državu, sama, napravila svoj biznis, ima divnog muža, svaka joj čast. Kada čujem takvu priču, pitam ljude: ‘Je li moguće da ste tako nesretni?’ Ljudi moji, prestanite biti negativni, zločesti, jer zato i nemate posla, jer vam niko ne valja! Treba uvijek krenuti od sebe, probati sebe promijeniti. I ti hejterski komentari. Zašto ne bismo kada dobijemo nagon da napišemo nešto ružno, napisali nešto lijepo, pa da vidimo šta će se desiti. Svaki hejterski komentar je odraz nezadovoljstva osobe koja ga daje”.
Kako se nosite s negativnim komentarima i prema Vama?
“Fantastično (smijeh). Strašno vjerujem u nafaku i uvijek kažem, hvala Bogu, pa onaj odozgo dijeli nafaku, a ne ljudi. On i ja imamo fantastičnu konekciju, već godinama i jako se međusobno volimo i poštujemo. Mislim da ne moram biti velika vjernica da to ističem iftarima, soframa, džamijama itd. Mislim da se vjernik može biti na mnogo drugih načina, jer obično oni koju su previše transparentni u isticanju prakticiranja vjere nisu dobri ljudi. Prije svega, trebamo biti insani, dobri ljudi, da pomažemo dobrim ljudima i da maksimalno srcem idemo kroz život. U svojih 37 godina nisam nikad nikoga povrijedila, nisam otela tuđeg muža, nisam nekog razvela, nisam nekome otela posao, koliko god su meni otimali poslove. Svako ima svoju nafaku i ne može ti je niko ukrasti. Vodim se time i mislim da niko nikome nije ukrao njegovu nafaku pa tako neće ni meni”.
Odlučili ste se upustiti u kreativne vode te počeli dizajnirati #OpetNajljepša kolekciju trenerki. Zašto baš trenerke?
“Zato što nisam mogla naći trenerku koja se meni sviđa, a da mi je onako i šminkerska i sportska. I da mi ne pravi ona ogromna „koljena“ nego jednostavno da u subotu popodne u grad mogu izaći u lijepoj trenerki koja ide uz fancy torbu, a čak se može nekad obući na štiklu. Prije tačno godinu sam izbacila prvu kolekciju i eto kao da sam znala da ćemo godinu nositi samo trenerke. Sad pripremam nešto u spotivo stilu, ali opet skroz drugačije”.
Koliko vremena provodite smišljajući svoje odjevne kombinacije?
“Nikoliko, uđem u ormar i obučem se (smijeh). Najlakše se obući ženama koje imaju mnogo novaca, uđeš u ekskluzivni butik, skineš s lutke i to je to. Baš je to teško (smijeh). Treba otići na naš famozni Sirano, obući se za 100 KM ili ući u neki Second Hand, gdje sam, naprimjer, kupila jednu od najdražih haljina za četiri marke. Stil se ne kupuje, sa stilom se rađa i stil se ne uči. Ili znaš ili ne znaš. To je isto s harizmom, jer to je jedina stvar koju ne možeš naučiti, kupiti, naslijediti – ili je imaš ili je nemaš. Ne vodim se modnim trendovima, nosim ono što mi se sviđa i što mislim da mi stoji”.
Svom brendu dali ste simboličan vizual. Kako je došlo do ideje?
“Zaslužan je moj muž. Sjedili smo jednu večer, već je ideja oko brenda bila realizirana i kažem mu da moram imati i logo, hajde da smislimo neki logo koji će ljudima biti simpatičan. Nakon kratkog razmišljanja kaže meni Tarik: „Konj sa štiklom!“ I odmah smo znali da je to to. Tako da je taj konj sa šiklom, odnosno kobilja glava i ta fora, šta Hana i Sarajevo imaju zajedničko, meni donijela finu svotu novaca. I hvala im što su doprinijeli u tome što ja, ustvari, želim da idem dalje od influencera, da imam svoj brend”.
Hanin intervju u cjelosti možete pročitati na portalu Azra.ba.