Odavno se život na ovoj planeti odvija brzo, barem većim dijelom planete.
Još uvijek postoje plemenske zajednice kojima su strana naša moderna tehnološka pomagala za kvalitetu života kojima ubrzavamo vrijeme, još uvijek se negdje vode ratovi koji to isto vrijeme mogu da skrate za život, za tren.
Pomislimo li ikad na to? Kad kažem “pomislimo” mislim i na sebe.
Potpisnik ovih redova neće i ne može biti licemjeran jer i sam koristi dostupne tehnološke spravice za “ubit” beskorisno vrijeme.
Život mi nije postao kvalitetniji zbog njih. Postao je sve samo ne kvalitetan. Istina, brže dolazim do nekih informacija, kontakti se realizuju za treptaj oka, poslovi se brže dogovaraju, sve je u svakom trenutku dostupno…dok se ne sruši internet.
Mi, do zadnje generacije Titovih pionira i zakletve, i još koja generacija iza možemo i znamo živjeti bez toga. Nije kraj svijeta ako ne pročitamo vijesti, ne saznamo rezulat derbi utakmice Meksičke lige, ne čujemo novu pjesmu na Youtube-u ili ne objavimo fotografiju “sretnih” trenutaka.
Naravno, postoje izuzeci u svim kategorijama.
Imao sam psa, divnog psa. Ne znam da li je još živ ali to nije tema. Dakle, imao sam psa. Volio sam provoditi vrijeme na livadi sa njim ili u dugim šetnjama po kvartu.
Žao mi je što je bio stalno na povocu, bio je neposlušan. Jedina dresura kojom sam ga pripitomio je da da obje šape. Ni u jednom od tih izlazaka sa njim nije mi palo na pamet da ponesem mobitel sa sobom, da skrolam po tuđim životima.
Sa psom sam, šta će mi iko. Samo nas dva i sva godišnja doba, dva do tri puta dnevno.
Tužno mi je vidjeti svaki dan, bilo jutro, podne ili noć, mlađu generaciju koja šeta sa svojim psima. U jednoj ruci je povodac, u drugoj mobitel. Šta koji moj ima tako važno ujutro u 7:30?
Čak ni vijesti o smrti ne stižu tako rano. Pokušavam zamisliti sebe u toj situaciji u rano jutro s telefonom u ruci, a pri tome ne žurim na neki sastanak, ne žurim da zovnem taxi već šetnja sa psom, onako izasna.
U istom rangu tuge mi je i omladina koja hoda sredinom trotoara ne gledajući hoće li koga udariti, a ja se namjestim da se taj udar baš i dogodi ali nekako u zadnji čas se trgnu i sklone se.
Zar ne može to nešto sačekati 5-10 minuta. Bit će lajkova, polako.
O vozačima koji pričaju dok voze možda neki drugi put. Ne želim generalizovati ili ostavljati pogrešan dojam jer i sam koristim tehnologiju. Za sve je potrebna mjera, mjesto i vrijeme.
Ako se gleda utakmica gleda se, ako se šeta sa psom onda šeta se sa psom, ako si u kafani s rajom budi u kafani s rajom jer to su stvari koje život čine potpunim. Potpisnik, opet, ovih redova voli doći kući nakon radnog dana, zavaliti se u fotelju i ispuniti neku dnevnu kvotu surfanja po internetu, a onda se bacam na gledanje serija i filmova. Manjak mi je koncentracije za intelektualne radnje.
Nadam se da se uskoro neće desiti duži prekid interneta jer će nastati potpuni haos. Ne vjerujem u reset nakon kojeg ćemo svi pohrliti u prirodu, posvetiti se ljudima oko sebe, životinjama, druženjima, zdravoj konkurenciji.
Švedski sociolozi radili su jednu studiju koja je pokazala da mlade generacije koje su sada u obdaništu, u osnovnoj školi možda nikad neće spoznati punoću življenja i uživanja u malim stvarima.
Šta donosi sutrašnjica može se prognozirati ali ne želim. Siguran sam da bi identična situacija bila i u eri mojih roditelja 60-tih i 70-tih godina da su sve ove stvari danas bile tada postojane.
Cancel.