Srđan Puhalo oglasio se na društvenim mrežama i ironično se osvrnuo na film oskarovca Danisa Tanovića “Deset u pola”.
Naglašava da tamo nema svinjetine.
“Braćo Srbi, ne gledajte film ‘Deset u pola s lukom’ jer:
Nema svinjetine,
Niko ne naručuje kombinaciju,
Ne spominje se banjalučki, travnički i tuzlanski ćevap.
Klasična manipulacija istinom s ciljem prekrajanja istorije“, napisao je ironično Puhalo.
Braco Srbi, ne gledajte film “Deset u pola s lukom” jer:
Nema svinjetine,
Niko ne narucuje kombinaciju,
Ne spominje se banjalucki, travcnicki i tuzlanski cevap.
Klasicna manipulacija istinom s ciljem prekrajanja istorije!!— Srđan Puhalo (@SrkiPuhalo) January 4, 2022
Bitno je napomenuti, da ne bi bilo zabune, da je Puhalo aktivista za ljudska prava i da je ovo samo šala.
Ovo dolazi nakon sramotnog priloga RTRS-a o Sarajevu i Novoj godini, a gdje Sanja Vlaisavljević između ostalog navodi da u “priču o multikulturalnom Sarajevu vjeruje samo Republika Sarajevo”.
“Dakle ne postoji multietnički grad Sarajevo. Imate svinjetinu koja je protjerana iz Sarajeva, imate Djeda Mraza koji je protjeran, a sada imate i svjetlosnu rasvjetu… imate sve što je odraz multikulture, a da je protjerano iz Sarajeva”, zaključila je Vlaisavljević.
Na kraju priloga našla se na udaru i “gadljiva” gradonačelnica Benjamina Karić koja je umjesto “božićnih i novogodišnjih praznika koji nisu po hidžri, zaželjela, ni manje ni više, bolji kalendar”.
Autorica priloga zaključila je kako se “virus protjerivanja širi Federacijom” i poentirala da dječica očekuje da “Djeda Mraz primi islam i preraste u Djeda Hidžru i obraduje ih paketićima”.
Oštra kritika Indire Kučuk-Sorguć
Sada da se vratimo malo na film. Podsjetimo na oštru kritiku filma kada je Indira Kučuk-Sorguć, bosanskohercegovačka spisateljica i publicistkinja, objavila je tekst na Facebooku pod nazivom “Deset u kiflu: Nekrolog jednoj čaršiji”.
U tekstu je kritikovala upravo “Deset u pola” Danisa Tanovića.
“Kao građanka Sarajeva, zaljubljenica u ovu čaršiju i veliki fan svega što je naše – lokalno, nakon odgledane nazovi komedije ‘Deset u pola’, sa velikim žaljenjem mogu da konstatujem da se niko u sali nije nijednom od srca nasmijao. Vladao je veliki muk kao kad se gleda neka napeta psiho-drama u kojoj glavne protagoniste vreba smrt, a oni sve čine da je izbjegnu.
Scenarij je plošan, gluma neubjedljiva, dijalozi sve samo ne duhoviti, nategnuta priča s mnogo fula. Da je film snimio student režije na ASU, jedva bi prošao na ispitu. Reditelj je rekao da je ovo njegov hommage Sarajevu, ja bih rekla da je ovo prije nekrologij. Ako je imao na umu da sahrani duh sarajevske čaršije, onda je to uspio. Dakako, samo na filmu”, navela je Sorguć.
Dalje je spomenula i ljubav dvoje mladih u “Deset u pola” Orhana i Lane koje tumače glumci Kerim Čutuna i Helena Vuković.
“Gledam ljubavnu priču ovo dvoje mladih na filmu, više hemije ima između gliste i mrava nego među njima dvoma. Đuro igra sa maskom na licu, ne spušta obrve, vazda nešto iznenađen, k’o blaziran frajer.
Lažni ‘naturalistički’ pristup koji se favorizira ovdje kao najbolji, totalno je zakazao. Doduše, najbolje su se pokazali kao i uvijek pravi naturščici. Ali na stranu i loša estetika i praznjikav scenarij i natempirana rediteljeva raja koja su kao trebala simbolizirati pop-štih grada, sve bi to prožvakala da je film iole prenio neku emociju, bio zabavan i duhovit, ali nije.
Replike su lebdjele u zraku, sve je u neka doba izgledalo predugo i dosadno, i koliko god da te zanima ta ‘borba čevapdžija’ kao metafora borbe za očuvanje onog što svi kolokvijalno zovemo ‘sarajevski duh’, ne možeš se nasmijati jer nemaš čemu.
Osim možda jednom: da neki glumci igraju pod ovim kovid-maskama, valjda reditelj htio ‘uhvatiti’ trenutak šta li, ili je to njemu opravdanje da je snimao pod pandemijom i da mu zato ne haterimo puno ako ovo bude film katastrofe?!”, navela je.
Ističe da se tokom gledanja filma dva puta nasmijala, u sebi, ali od muke.
“Kad sam gledala Neku Tulića kako maltene grize onu svoju masku i nešto kroz nju nerazumljivo trabunja i kad je…. Fakat se druge provale ne mogu sjetiti. I jes’ me jednom povuklo praavooooo, kad sam čula najritmičniju pjesmu Bijelog Dugmeta iz njihove fanky faze ‘Lova’.
A to s muzikom u filmu je tek priča za sebe… Ali o tome bolje da se šuti. Iskreno, baš sam tužna. Ako je ovo najbolje što se može napraviti na ovu temu (a znamo da je dovoljno proći Baščaršijom i da ćeš se zagrcnuti od čaršijanerskih ‘šega, šala i pošalica’), onda smo mi u debelom bedu.
Ironično, možda je to i istina, ali film je ipak velika iluzija. A komedija najveće umijeće stvaranja te velike iluzije”, mišljenja je Kučuk-Sorguć.
Kako kaže, mirno bi spavala da ovaj film može svrstati u crnu komediju.
“Ne može se. Jer za crnu komediju treba fantastičan scenarij koji vrišti od lucide. Fakat, tamo gdje bi trebali biti najjači, dakle, u humoru, mi smo truba. Jednostavno, Bosanci još uvijek ne umiju snimiti komediju. Uh… srce me boli.
Ko nije gledao, neka ga pogleda na Mojoj TV u novogodišnjoj noći, pa neka javi utiske. Meni se sve reklo. Film o duhu bez duha. I ne znam kako to da se kod nas svaki kat primjeti na filmu kao tehnički nedostatak, a kod ovih u regiji, a kamoli u svijetu, koji su također skromnije produkcije, ne primjete?!
U čemu je kvaka, nek’ mi objasne upućeniji od mene?”, poručila je Kučuk-Sorguć.