Predsjednik Rusije Vladimir Putin u vanrednom obraćanju sa srijede na četvrtak po našem vremenu objavio je početak, kako je rekao, specijalne vojne operacije u Donbasu.
Nedugo potom, začule se se detonacije.
Prenosimo kompletan Putinov govor:
Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!
Danas ponovno smatram potrebnim vratiti se na tragične događaje koji se događaju u Donbasu i na ključna pitanja osiguranja sigurnosti same Rusije.
Počinjem onim što sam rekao u svom obraćanju 21. februara ove godine. Govorimo o onome što nam izaziva posebnu brigu i tjeskobu, o onim temeljnim prijetnjama koje iz godine u godinu, korak po korak, grubo i bez ceremonije stvaraju neodgovorni političari na Zapadu u odnosu na našu zemlju.
Mislim na širenje NATO-ova bloka na istok, približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama. Poznato je da smo već 30 godina ustrajno i strpljivo pokušavali postići dogovor s vodećim zemljama NATO-a o načelima jednake i nedjeljive sigurnosti u Evropi.
Kao odgovor na naše prijedloge, stalno smo se suočavali ili s ciničnim obmanama i lažima, ili s pokušajima pritiska i ucjena, dok se Sjevernoatlantski savez u međuvremenu, unatoč svim našim protestima i zabrinutostima, stalno širi.
Vojni stroj se kreće i, ponavljam, približava se našim granicama.
Zašto se sve ovo događa? Odakle taj drski način govora s pozicije vlastite isključivosti, nepogrešivosti i dopuštenosti? Otkud prijezir i zanemarivanje naših interesa i apsolutno legitimnih zahtjeva? Odgovor je jasan, sve je jasno i očito.
Sovjetski Savez je potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća oslabio, a potom i potpuno propao. Sav tok događaja koji se tad zbio dobra je pouka i za nas danas, uvjerljivo je pokazao da je paraliza moći i volje prvi korak prema potpunoj degradaciji i zaboravu.
Čim smo na neko vrijeme izgubili povjerenje u sebe, i sve to, ispostavilo se da je ravnoteža snaga u svijetu poremećena.
To je prouzročilo da prijašnji ugovori i sporazumi više faktički nisu na snazi. Uvjeravanje i molbe ne pomažu. Sve što ne odgovara hegemonu, onima na vlasti, proglašava se arhaičnim, zastarjelim, nepotrebnim. I obrnuto: sve što im se čini korisnim predstavlja se kao konačna istina, progurana pod svaku cijenu, bezobrazno, svim sredstvima.
Neistomišljenike lome preko koljena. To o čemu sad govorim ne tiče se samo Rusije i ne samo nas. To se odnosi na sav sistem međunarodnih odnosa, a ponekad i na same saveznike SAD-a.
Nakon raspada SSSR-a zapravo je započela preraspodjela svijeta, a norme međunarodnog prava koje su se do tad razvile – a ključne, temeljne usvojene su na kraju Drugog svjetskog rata i uvelike konsolidirale njegove rezultate – počeo ometati one koji su se proglasili pobjednikom u hladnom ratu.
Naravno, u praktičnom životu, u međunarodnim odnosima, u pravilima za njihovo reguliranje, bilo je potrebno voditi računa o promjenama situacije u svijetu i samom odnosu snaga.
No, to je trebalo učiniti profesionalno, ravnopravno, strpljivo, vodeći računa i uvažavajući interese svih zemalja i shvaćajući vlastitu odgovornost. Ali ne – stanje euforije od apsolutne nadmoći, svojevrsni moderni oblik apsolutizma, pa čak i na pozadini niske razine opće kulture i bahatosti onih koji su pripremali, usvajali i gurali odluke koje su bile korisne samo po njih.
Situacija se počela razvijati po drugačijem scenariju. Ne morate daleko tražiti primjere. Prvo su bez ikakvih sankcija Vijeća sigurnosti UN-a izveli krvavu vojnu operaciju protiv Beograda, koristeći avijaciju i projektile baš u središtu Evrope.
Nekoliko sedmica neprekidnog bombardiranja civilnih gradova, infrastrukture nužne za preživljavanje. Moramo podsjetiti na te činjenice, inače se neki zapadni kolege ne vole sjećati tih događaja, a kad govorimo o tome, radije ukazuju ne na norme međunarodnog prava, već na okolnosti koje tumače kako im odgovara.
Onda su na red došli Irak, Libija, Sirija. Nelegitimna upotreba vojne sile protiv Libije, izopačenje svih odluka Vijeća sigurnosti UN-a o libijskom pitanju prouzročili su potpuno uništenje države, pojavu golemog žarišta međunarodnog terorizma, potonuće te zemlje u humanitarnu katastrofu koja ne prestaje dugi niz godina građanskog rata.
Tragedija, koja je osudila stotine hiljada, milione ljudi ne samo u Libiji, već i u cijeloj ovoj regiji, dovela je do masovnog migracijskog egzodusa iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Evropu.
Slična sudbina bila je pripremljena i Siriji. Borbe zapadne koalicije na teritoriju te zemlje bez saglasnosti sirijske vlade i sankcije Vijeća sigurnosti UN-a nisu ništa drugo nego agresija, intervencija.
Podjednako važno mjesto u tom nizu zauzima, naravno, invazija na Irak, također bez ikakve pravne osnove. Kao izgovor odabrali su pouzdane informacije koje su navodno dostupne Sjedinjenim Državama o prisutnosti oružja za masovno uništenje u Iraku.
Kao dokaz tome, javno je, pred cijelim svijetom, američki državni sekretar tresao nekakvu epruvetu s bijelim prahom, uvjeravajući sve da je to hemijsko oružje koje se razvija u Iraku. A onda se pokazalo da je sve to bila varka, blef: u Iraku nema hemijskog oružja.
Nevjerojatno, iznenađujuće, ali činjenica ostaje činjenica. Bilo je varanja na najvišoj državnoj razini i s visoke govornice UN-a. A rezultat su bile goleme žrtve, razaranja, nevjerojatan proboj terorizma.
Općenito se stiče dojam da praktički svugdje, u mnogim dijelovima svijeta, gdje Zapad dolazi uspostaviti svoj poredak, rezultat budu krvave, nezacijeljene rane, čirevi međunarodnog terorizma i ekstremizma.
Sve to o čemu govorim je najupitniji, ali nipošto jedini primjer nepoštivanja međunarodnog prava. U tom nizu su obećanja našoj zemlji da neće širiti NATO niti jedan palac na istok.
Ponavljam – prevarili su me ili, narodski rečeno, jednostavno oborili. Da, često se može čuti da je politika prljav posao. Možda, ali ne u istoj mjeri, ne do tog stepena.
Naposlijetku, takvo prevarantsko ponašanje proturječi ne samo načelima međunarodnih odnosa, već prije svega općepriznatim normama morala. Gdje je tu pravda i istina? Samo gomila laži i licemjerja.
Inače, i sami američki političari, politolozi i novinari pišu i govore o tome da se posljednjih godina unutar Sjedinjenih Država stvorilo pravo “carstvo laži”.
S tim se teško ne složiti – istina je. Ali nemojte podcjenjivati: Sjedinjene Države su još velika zemlja, sila koja tvori sistem. Svi njezini sateliti ne samo da rezignirano i poslušno pristaju, sekundiraju joj u pjevanju iz bilo kojeg razloga, nego i kopiraju njezino ponašanje, s oduševljenjem prihvaćaju pravila koja on predlaže.
Stoga, s razlogom, možemo pouzdano reći da je cijeli takozvani zapadni blok, koji su formirale Sjedinjene Države na svoju sliku i priliku, sve to samo “carstvo laži”.
Što se tiče naše zemlje, nakon raspada SSSR-a, uz svu neviđenu otvorenost nove moderne Rusije, spremnost na pošten rad sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim partnerima, te u uvjetima praktički jednostranog razoružanja, odmah su pokušali stisnuti nas, dokrajčiti i potpuno uništiti.
Upravo se to dogodilo 90-ih, početkom 2000-ih, kad je takozvani kolektivni Zapad najaktivnije podržavao separatizam i plaćeničke bande na jugu Rusije. Kakve žrtve, kakve gubitke nas je sve to tad priuštilo, kroz koja smo iskušenja morali proći prije nego što smo konačno slomili kičmu međunarodnom terorizmu na Kavkazu. Pamtimo to i nikad nećemo zaboraviti.
Da, zapravo, sve donedavno nisu prestajali pokušaji da nas iskoriste u vlastitim interesima, unište naše tradicionalne vrijednosti i nametnu nam svoje pseudo-vrijednosti koje bi nas, naše ljude, iznutra nagrizale, one stavove koji već agresivno sade u svojim državama i koji izravno dovode do degradacije i degeneracije, jer proturječe samoj prirodi čovjeka.
To se neće dogoditi, niko to nikad nije učinio. Ni sad neće ići.
Unatoč svemu, u decembru 2021. ipak smo se još jednom pokušali dogovoriti sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima o načelima osiguranja sigurnosti u Evropi i o neširenju NATO-a.
Sve je uzalud. Stav SAD-a se ne mijenja. Oni ne smatraju potrebnim pregovarati s Rusijom o ovom za nas ključnom pitanju, slijedeći svoje ciljeve, zanemaruju naše interese.
I naravno, u ovoj situaciji se pitamo: šta dalje, šta očekivati? Iz historije dobro znamo kako je Sovjetski Savez 1940. i u početku 1941. na sve moguće načine pokušavao spriječiti ili barem odgoditi izbijanje rata. U tu svrhu, između ostalog, pokušavao je doslovno do posljednjeg da ne isprovocira potencijalnog agresora, nije provodio ili odgađao najnužnije, očite radnje kako bi se pripremio za odbijanje neizbježnog napada.
A oni koraci koji su na kraju ipak poduzeti katastrofalno su kasnili. Kao rezultat toga, zemlja nije bila spremna u potpunosti dočekati invaziju nacističke Njemačke, koja je napala našu domovinu 22. juna 1941. bez objave rata.
Neprijatelj je zaustavljen, a zatim slomljen, ali uz kolosalnu cijenu. Pokušaj primirivanja agresora uoči Velikog Domovinskog rata pokazao se greškom koja je skupo koštala naš narod.
Već u prvim mjesecima neprijateljstava izgubili smo ogromne, strateški važne teritorije i milione ljudi. Drugi put nećemo dopustiti takvu grešku, nemamo pravo.
Oni koji pretendiraju na svjetsku dominaciju, javno, nekažnjeno i, naglašavam, bez ikakvog razloga, proglašavaju nas, Rusiju, svojim neprijateljem. Dapače, danas imaju velike financijske, znanstvene, tehnološke i vojne sposobnosti.
Svjesni smo toga i objektivno procjenjujemo prijetnje koje nam se stalno upućuju u sferi ekonomije, kao i našu sposobnost da se odupremo ovoj drskoj i trajnoj ucjeni. Ponavljam, ocjenjujemo ih bez iluzija, krajnje realno.
Što se tiče vojne sfere, moderna Rusija je, čak i nakon raspada SSSR-a i gubitka značajnog dijela njegovog potencijala, danas jedna od najmoćnijih nuklearnih sila u svijetu i, štoviše, ima određene prednosti u nizu najnovije vrste oružja. U tom smislu niko ne bi trebao sumnjati da će izravan napad na našu zemlju dovesti do poraza i strašnih posljedica za svakog potencijalnog agresora.
Istovremeno, tehnologije, uključujući i odbrambene, hitro se mijenjaju. Vodstvo na tom području prelazi i nastavit će prelaziti iz ruke u ruku, ali vojni razvoj teritorija uz naše granice, ako to dopustimo, ostat će još desetljećima, a možda i zauvijek, i stvarat će sve veću, apsolutno neprihvatljivu opasnost po Rusiju.
Čak i sad, budući da se NATO širi na istok, situacija za našu zemlju je svake godine sve gora i opasnija. Štoviše, posljednjih dana vodstvo NATO-a otvoreno govori o potrebi da se ubrza, forsira napredovanje infrastrukture [Atlantskog] Saveza do granica Rusije.
Drugim riječima, jačaju svoju poziciju. Ne možemo više samo nastaviti promatrati šta se događa. To bi bilo apsolutno neodgovorno s naše strane.
Nama je neprihvatljivo daljnje širenje infrastrukture Sjevernoatlantskog saveza, kao i započeto vojno zaposjedanje teritorija Ukrajine za nas je neprihvatljiv. Poenta, naravno, nije sama organizacija NATO-a – ona je samo instrument vanjske politike SAD-a.
Problem je u tome što se na našim susjednim područjima, primijetit ću, na našim historijskim teritorijama stvara neprijateljska “anti-Rusija”, koja je stavljena pod potpunu vanjsku kontrolu, intenzivno se zaprema strane oružanim snagama NATO-vskih zemalja i napumpana je najsavremenijim oružjem.
Za Sjedinjene Države i njihove saveznike to je takozvana politika obuzdavanja Rusije, s očitim geopolitičkim dividendama. A za našu zemlju to je u konačnici pitanje života i smrti, pitanje naše historijske budućnosti kao naroda.
I to nije pretjerivanje – istina je. To je zbiljska ugroza ne samo našim interesima, već i samom postojanju naše države, njezinom suverenitetu. To je upravo crvena linija o kojoj se mnogo puta govorilo. Prešli su preko nje.
S tim u vezi, evo o situaciji u Donbasu. Vidimo da su snage koje su 2014. izvele državni udar u Ukrajini, preuzele ondje vlast i drže je uz pomoć, zapravo, dekorativnih izbornih procedura, konačno odustale od mirnog rješavanja sukoba.
Osam godina, beskrajno dugih osam godina, činili smo sve da se situacija riješi mirnim, političkim sredstvima. Sve uzalud.
Kao što sam rekao u svom prethodnom obraćanju, ne može se bez saosjećanja gledati što se tamo dešava. Sve je to jednostavno bilo nemoguće izdržati. Trebalo je odmah zaustaviti ovu noćnu moru – genocid nad milionima ljudi koji tamo žive, koji se oslanjaju samo na Rusiju, uzdaju se samo u nas.
Upravo su te težnje, osjećaji, bol ljudi za nas bili glavni motiv za donošenje odluke o priznavanju narodnih republika Donbasa.
Ovo smatram važnim dodatno naglasiti. Vodeće zemlje NATO-a, u cilju postizanja vlastitih ciljeva, u svemu podupiru ekstremne nacionaliste i neonaciste u Ukrajini, koji, pak, Krimljanima i Sevastopoljcima nikad neće oprostiti njihov slobodan izbor – ponovno ujedinjenje s Rusijom.
Oni će, naravno, provaliti na Krim, i baš kao u Donbasu, ratom, kako bi ubijali, kao što su kaznene bande ukrajinskih nacionalista, Hitlerovih suučesnika, ubijale nezaštićene ljude za Velikog Domovinskog rata. Oni otvoreno izjavljuju da polažu pravo na niz drugih ruskih teritorija.
Sav tok razvoja događaja i analiza pristiglih informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim snagama neizbježan. Samo je pitanje vremena: spremaju se, čekaju pogodno vrijeme.
Sad također tvrde da posjeduju nuklearno oružje. Nećemo dopustiti da se to učini.
Kao što sam ranije rekao, nakon raspada SSSR-a Rusija je prihvatila nove geopolitičke realnosti. Poštujemo i nastavit ćemo s poštovanjem tretirati sve novonastale zemlje na postsovjetskom prostoru. Poštujemo i poštivat ćemo njihov suverenitet, a primjer za to je pomoć koju smo pružili Kazahstanu, koji se suočio s tragičnim događajima, s izazovom svojoj državnosti i integritetu.
Ali Rusija se ne može osjećati sigurno, razvijati se, postojati uz stalnu prijetnju koja izvire s teritorija savremene Ukrajine. Podsjećam da smo 2000.-2005. pružili vojni otpor teroristima na Kavkazu, branili integritet naše države, spasili Rusiju.
Mi smo 2014. podržali Krimljane i Sevastopoljce. Naše Oružane snage su 2015. godine postavile pouzdanu barijeru prodoru terorista iz Sirije u Rusiju. Nismo imali drugog načina da se zaštitimo.
Isto se događa i sad. Vama i meni jednostavno nije ostala nijedna druga mogućnost da zaštitimo Rusiju, naš narod, osim one koju ćemo danas biti prisiljeni iskoristiti. Okolnosti zahtijevaju da poduzmemo odlučne i hitne mjere.
Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji sa molbom za pomoć. S tim u vezi, u skladu s člankom 51. dijela 7. Povelje UN-a, uz odobrenje Vijeća Federacije Rusije i u skladu s ugovorima o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći koje je Savezna skupština ratificirala 22. februara ove godine s Donjeckom Narodnom Republikom i Luganskom Narodnom Republikom, odlučio sam provesti specijalnu vojnu operaciju.
Njen cilj je zaštititi ljude koji su već osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima. I za to ćemo se zalagati za demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, kao i za privođenje pravdi onih koji su počinili brojne, krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije.
Istovremeno, naši planovi ne uključuju okupaciju ukrajinskih teritorija. Nećemo nikome ništa nametati silom. Istodobno, čujemo da se u posljednje vrijeme na Zapadu sve više govori da se dokumenti koje je potpisao sovjetski totalitarni režim, koji konsolidiraju rezultate Drugoga svjetskog rata, više ne smiju provoditi. Pa koji je odgovor na to?
Dostignuća Drugoga svjetskog rata, kao i žrtve koje je naš narod podnio na oltaru pobjede nad nacizmom, svetinje su.
Ali to nije u suprotnosti s visokim vrijednostima ljudskih prava i sloboda, utemeljenih na stvarnosti koja se do danas razvijala u toku svih poslijeratnih desetljeća. Također ne ukida pravo nacija na samoopredjeljenje, sadržano u članku 1. Povelje UN-a.
Podsjećam, ni pri stvaranju SSSR-a, niti nakon Drugoga svjetskog rata, niko nikad nije pitao ljude koji žive na nekim područjima koja su dio savremene Ukrajine, kako oni sami žele urediti svoj život.
Naša politika se temelji na slobodi, slobodi izbora da svako samostalno određuje svoju budućnost i budućnost svoje djece. I smatramo važnim da to pravo – pravo na izbor – mogu koristiti svi narodi koji žive na području današnje Ukrajine, svi koji to žele.
S tim u vezi, obraćam se građanima Ukrajine. Rusija je 2014. godine bila dužna zaštititi stanovnike Krima i Sevastopolja od onih koje sami nazivate “nacikama”. Krimljani i Sevastopoljci su sami odabrali: odlučili su biti uz svoju historijsku domovinu, uz Rusiju, i mi smo to podržali. Ponavljam, jednostavno nismo mogli drugačije.
Današnji događaji nisu povezani sa željom da se zadire u interese Ukrajine i ukrajinskog naroda. Oni su povezani sa zaštitom same Rusije od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca i pokušavaju je iskoristiti protiv naše zemlje i njenog naroda.
Ponavljam, naše djelovanje je samoobrana od prijetnji koje nam se stvaraju i od još veće katastrofe nego što se događa danas.
Koliko god bilo teško, molim vas da to shvatite i pozivam na saradnju kako bismo što prije okrenuli ovu tragičnu stranicu i zajedno krenuli naprijed, ne dopuštajući da se iko miješa u naše stvari, u naše odnose, već da ih gradimo sami, kako bi to stvorilo potrebne uvjete za prevladavanje svih problema i, unatoč prisutnosti državnih granica, ojačalo nas iznutra u cjelini. Vjerujem u to – u tome je naša budućnost.
Također sam dužan obratiti se vojnom osoblju oružanih snaga Ukrajine.
Dragi drugovi! Vaši očevi, djedovi, pradjedovi nisu se borili protiv nacista, braneći našu zajedničku Domovinu, da bi današnji neonacisti preuzmu vlast u Ukrajini. Prisegnuli ste na vjernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i ruga se tome istom narodu.
Nemojte slijediti njezine zločinačke naredbe. Pozivam vas da odmah položite oružje i idete kući. Dopustite mi da objasnim: svi vojnici ukrajinske vojske koji ispune ovaj uvjet moći će slobodno napustiti zonu borbenih djelovanja i vratiti se svojim porodicama.
Još jednom snažno naglašavam: sva odgovornost za moguće krvoproliće bit će u potpunosti na savjesti režima koji vlada na teritoriju Ukrajine.
Sad nekoliko važnih, veoma važnih riječi za one koji bi mogli biti u iskušenju intervenirati u događaje koji su u toku. Ko god nas pokuša omesti, ili čak zaprijetiti našoj zemlji, našem narodu, treba znati da će odgovor Rusije biti trenutan i izazvati vam takve posljedice koje niste doživjeli u svojoj historiji.
Spremni smo za svaki razvoj događaja. Sve potrebne odluke u tom smislu su donesene. Nadam se da ću biti uslišan.
Poštovani građani Rusije!
Dobrobit, opstanak čitavih država i naroda, njihov uspjeh i opstanak uvijek potječu iz snažnog korijenskog sistema njihove kulture i vrijednosti, iskustva i tradicije njihovih predaka i, naravno, izravno ovise o sposobnosti brze prilagodbe životu koji se neprestano mijenja, na koheziji društva, njegovoj spremnosti društva da se konsolidira, da okupi sve snage kako bi krenuli naprijed.
Snage su potrebne uvijek – uvijek, ali snaga može biti različite kvalitete. U središtu politike “carstva laži”, o kojoj sam govorio u početku svog govora, prvenstveno je surova, izravna sila. U takvim slučajevima kažemo: “Moć ima, ne treba mu um”.
A mi i vi znamo da je prava snaga u pravdi i istini koja je na našoj strani. A ako je to tako, onda se teško ne složiti s činjenicom da su snaga i spremnost za borbu ono što je u osnovi neovisnosti i suvereniteta, nužan temelj na kojemu jedinome možemo graditi svoju budućnost, graditi svoj dom, svoju obitelj, svoju Domovinu.
Poštovani sunarodnjaci!
Uvjeren sam da će vojnici i časnici ruskih oružanih snaga odani svojoj zemlji profesionalno i muževno ispuniti svoju dužnost. Ne sumnjam da će sve razine vlasti, stručnjaci odgovorni za stabilnost naše ekonomije, financijskog sistema, socijalne sfere, rukovodioci naših kompanija i svih ruskih poslova djelovati koordinirano i učinkovito.
Računam na konsolidiranu, domoljubnu poziciju svih parlamentarnih stranaka i javnih snaga. U konačnici, kao što je to uvijek bilo u historiji, sudbina Rusije je u pouzdanim rukama našeg multinacionalnog naroda. A to znači da će se donesene odluke provesti, postavljeni ciljevi postići, sigurnost naše domovine bit će pouzdano zajamčena.
Vjerujem u vašu podršku, u tu nepobjedivu snagu koju nam daje ljubav prema domovini.