“Kao i danas u Ukrajini, dobro naoružana vojska je i u bivšoj Jugoslaviji poduzela ono što je vidjela kao svoju specijalnu operaciju protiv Slovenije. Bio je to uvod u dugotrajni rat”, piše Deutsche Welle u svojoj analizi u kojoj uspoređuje sličnosti i razlike u tim ratovima.
27. juna 1991. tenkovi Jugoslavenske narodne armije došli su na granice Jugoslavije prema Italiji i Austriji. Cilj je bio spriječiti otcjepljenje Slovenije.
Može li se iz historije jugoslavenskih ratova izvući prognoza za Ukrajinu? Gdje su sličnosti, gdje razlike?
Ratni ciljevi
Rusija je htjela Ukrajinu brzo “obezglaviti” i postaviti marionetski režim. Pokušaj je propao. Umjesto toga ruska vojska sad vodi rat po cijeloj toj zemlji.
I nekoć u Jugoslaviji se ratni cilj promijenio za nekoliko dana i sedmica: najprije je vojska pokušala silom na okupu zadržati federalnu državu.
Kada to nije uspjelo, počeo je u Hrvatskoj, a uskoro onda i u Bosni i Hercegovini rat za teritorijalno konkursnu masu federacije koja je propadala.
Na kraju, 1998./1999. se jedna “oslobodilačka vojska” borila za neovisnost Kosova. Ciljevi su se mijenjali, rat je ostajao.
Pouka: ako se cilj ne ostvari, još dugo ne vlada mir.
Okvirni uslovi
Ni jedna velesila, ni Rusija, nije bila zainteresirana za raspad Jugoslavije u ratu, naprotiv: sile su međusobno koordinirale, dugo vremena bezuspješno, svoja mirovna nastojanja.
U Vijeću sigurnosti UN-a se oštro prepiralo oko pojedinosti, ali je na kraju ipak prihvaćana zajednička rezolucija. Danas je UN paraliziran ruskim vetom.
Nova svjetska sila Kina ne priključuje se osudi ruske agresije. Moskva ima atomsko oružje i prijeti njime. Za razliku od stanja prije 30 godina, sada je svjetski mir u opasnosti.
Pouka: površne sličnosti, kao ona između Putina i jednog Slobodana Miloševića, kojem se samo trebalo pravovremeno suprotstaviti vojnim sredstvima, vode u zabludu.
Strategije
U Bosni je najprije srpska, a kasnije i hrvatska strana, pokušala stvoriti “etnički čista” područja.
U Ukrajini ruska vojska ima cilj podjarmiti cijelu zemlju i zauzeti barem velik dio te zemlje. Radi se o državi, ne o narodu.
“Etničko čišćenje” nije planirano. Njega se ne bi ni moglo provesti u Ukrajini koja je 12 puta veća od Bosne i Hercegovine.
Pouka: Prihvatiti izbjeglice. Niko se ne mora plašiti da će oni zauvijek tu ostati.
Opsada
Bosanskohercegovački glavni grad Sarajevo bio je pod opsadom bosanskih Srba od marta 1992. do septembra 1995.
Cilj nije bilo zauzimanje i protjerivanje stanovništva, kao u nekim manjim bosanskim gradovima. Taj grad je služio kao talac ili kao osiguranje za kasniju razmjenu teritorija.
Za tu svrhu Sarajevo nije moralo biti izgladnjivano ili potpuno odsječeno od opskrbe vodom i strujom; nakon dva mjeseca potpune izolacije grad je zračnim mostom opskrbljivan neredovito onim najnužnijim.
Pod opsadom je i nekoliko ukrajinskih gradova koji su puno veći nego Sarajevo – primjerice Mariupolj, koji ima podjednak broj stanovnika kao i bosansko-hercegovački glavni grad, tek je deseti ukrajinski grad po veličini.
Za razliku od Sarajeva, ukrajinski gradovi bi trebali biti zauzeti. To može značiti da će stanje tamo biti još gore nego u Sarajevu – kako bi se iznudilo predaju.
Pouka: važniji od svega drugoga su koridori za opskrbu.
Evakuacije
Ako stanje postane nepodnošljivo, nedostaju lijekovi – kao već sada u Mariupolju i Harkovu.
Ako je prekinuta opskrba strujom i vodom, nastupa nestašica hrane i sve glasniji postaju zahtjevi za putevima za bijeg. Pomoći mogu humanitarne organizacije.
Ali, “kod evakuacije se čovjek nikad ne osjeća dobro jer se time de facto taktički uključuje u ratna zbivanja“, kaže Hansjörg Strohmeyer, direktor za strategiju u UN-ovom uredu za koordinaciju humanitarnih akcija (OCHA).
Kad civilno stanovništvo napusti neki grad, vojska koja napada ga može lako zauzeti.
“Tu imamo jasno stajalište. Evakuiramo samo ako to žele obje strane i ljudi kojih se to tiče. Tada ih podupremo“, kaže Strohmeyer.
Da ništa nije bilo od najavljene evakuacije Mariupolja prošlog vikenda, grada na crnomorskoj obali, ne mora čuditi.
Po ukrajinskim navodima, grad je trebalo napustiti 200.000 od oko 440.000 stanovnika.
“To je divovski broj“, kaže Strohmeyer, “logistički neizmjerno kompliciran“.
Ako bi se ljude htjelo evakuirati odjednom, “trebao bi vjerojatno dugi, možda dvosedmični prekid vatre“. Pokušat će se, dakle, u više navrata.
Tu mora biti sve dogovoreno do najmanje pojedinosti. Koliko dugo može konvoj iz Mariupolja biti na putu? Kamo idu ti ljudi? To traje i za to je potrebno povjerenje.
Pouka: Unatoč izuzetno velikom broju izbjeglica, većina ljudi će ostati.
Zaštita civilnog stanovništva
Nakon više mjeseci rata, najprije u Hrvatskoj, a onda u Bosni i Hercegovini, Ujedinjeni narodi su u BiH stacionirali postrojbe plavih kaciga.
One su pomagale u održavanju infrastrukture u toj zemlji, brinule se da ceste budu prohodne, pratile stanje na bojištu i mogle upozoriti na opasnost.
Ali, one nisu mogle zaštititi civilno stanovništvo od granatiranja i protjerivanja. U Ukrajini se teško može zamisliti takve postrojbe.
S humanitarnoga gledišta direktor OCHA-e Strohmeyer to ne smatra nedostatkom.
Bez mirovnih postrojbi, koje lako postanu predmet taktičkih manipulacija zaraćenih strana, humanitarne organizacije mogu uvjerljivije djelovati neutralno.
Osnova je humanitarnog rada da se s vojskama koje sudjeluju u ratu razmjenjuju vrlo detaljne informacije. Kad se najavi neki konvoj, onda postoji precizno određeno razdoblje, koje se možda mora i pomaknuti, ali koje se onda poštuje.
Stvar olakšava činjenica da u sukobu u Ukrajini sudjeluju dvije profesionalne vojske, nema pobunjeničkih bandi kao što je to često slučaj u Africi ili u Siriji.
Pouka: Važniji od vojnog pritiska na Rusiju je moralni pritisak.
Politika i svjetska javnost
U Bosni i Hercegovini je Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo zonu zabrane letenja – kao što sad zahtijeva i ukrajinska vlada.
Razlog nije bio to što su zračni napadi u ratu igrali tako veliku ulogu. Zone zabrane letenja tradicionalno se smatraju ulaskom u vojnu intervenciju.
Zabranjeni nisu samo letovi nego i ispaljivanje projektila sa zemlje u zrak, što onda za sobom povlači bombardiranje iz zraka položaja na zemlji.
Ali, djelotvornije nego stvarna intervencija u jugoslavenskim ratovima 1990-ih bile su rasprave o tomu.
Svaka prijetnja vojnom intervencijom protiv napadača bila je za stranu koja se branila poticaj da rat eskalira i da takvu intervenciju učini vjerojatnom.
Pouka: Ko želi spriječiti svjetsku katastrofu, mora imati hrabrosti frustrirati napadnutu stranu.